Subota, 29. Februara 2020.
Tuzlanski.ba logo
Preuzmite sliku

Četrnaestogodišnji dječak, izbjeglica iz Sirije, napravio je Alep iz svojih snova

Nevjerovatna priča o papirnoj maketi grada koju je napravio Muhamed Kutaiš i koja je u tajnosti prebačena u galeriju u Americi.

Vael Kutaiš i njegova supruga Šahed su se 2012. godine vratili u Salahedin, južni kraj Alepa iz kojeg su pobjegli kada je sirijska vlada prvi put bombardovala grad  buradima – bombama. Eksplozija je uništila Vaelovu prodavnicu elektronske opreme, pa se zaposlio u jednom američkom NVO. Šahed i drugi roditelji su improvizovali osnovnu školu u kraju. Tako su živjeli pod stalnom prijetnjom od vazdušnih napada: živjelo se obazrivo, fleksibilno, pazili su jedni druge, i uvijek su bili ili u prizemlju, ili u podrumu.
Negde kasnije 2012. godine, najstarije dijete Kutaiševih – svjetlooki, dugoruki i dugonogi jedanaestogodišnjak po imenu Muhamed – je prekršio ta pravila. Popeo se na krov dvospratne porodične vile, sa sobom ponijevši papir i flomastere za koje je njegovom ocu ponekad bilo potrebno dva ili tri dana da ih nabavi, na teritoriji koju je tada kontrolisala pobunjenička Slobodna sirijska armija. Vael je Muhamedu davao sve što mu je potrebno da bi podržao sinovljevu kompulsivnu ljubav prema crtanju, kaže mi on, ali krov? Narednih sedmica, Vael i Šahed su donijeli odluku. Pitali su komšije da li njihov sin može da zauzme prazno prizemlje njihovog stana.

Naredne tri godine, Muhamed je tu prostoriju ispunio panoramom koju je izgubio. Tornjevi od papira, ulice, solarne ploče, jezera, restorani i boemska četvrt, sve to ručno obojeno vodenim bojicama – i to ne nacrtano, već napravljeno u tri dimenzije, prema arhitektonskim modelima koje je vidio na internetu. Zeleno drveće je stajalo pored nebodera visokih više desetina santimetara. Alep je nekada bio najveći grad u Siriji: prije više hiljada godina, bio je jedan od stajališta na putu svile. Muhamed je pomislio da bio ponovo mogao da bude lijep, moderan i jak. Na njegovom radnom stolu je rastao novi Alep, iz koga je on obrisao bilo kakve tragove petogodišnjeg stradanja: grad bez ISIS-a, Al Nusre ili Bašara al Asada.

Muhamed je dnevno na svom projektu provodio po četiri do pet sati, „naravno, sa pauzama”, kaže mi on. U međuvremenu, uslovi su se u Alepu i Siriji pogoršali. Prijatelji i komšije su stradali; bomba je razvalila improvizovanu školu; Muhamedovu mamu su izvukli živu ispod ruševina. A onda je jedna komšinica, Vad Alkateab, koja je novinarka, prenijela poruku Muhamedu i njegovoj porodici. Da li je voljan da pošalje svoj rad na izložbu u Sjedinjene države? Kontaktirao ju je kustos jednog muzeja, Alex Kalman. Da li bi bilo moguće da Muhamed da svoj rad za izložbu na Manhattanu, skoro 9 hiljada kilometara daleko?

Muhamed se složio.

  • Da bi stigao do njujorškog Muzeja, gdje je Muhamedov Alep budućnosti izložen do kraja decembra, njegov rad je morao da prođe skoro isti put kao i milioni izbjeglica: išao je od osobe do osobe, od prtljažnika automobila do hotelske sobe, počevši putovanje sa istih ulica koje je Muhamed napravio na svojoj maketi, sa istom kombinacijom slučajnosti, hitnosti i rizika. Kalman, kustos Muzeja, saznao je za Muhamedovov rad ranije 2015, kada mu je prijatelj poslao snimak koji je prikazan na britanskom Kanalu 4. Kalman je onda poslao mail producentu te televizije. Nakon gomile mailova i tragova, došao je do novinarke koja je napravila snimak. Vad Alkateab, za koju se ispostavilo da je Muhamedova komšinica, odgovorila je u roku od par dana, mada Kalman kaže da mu je djelovalo kao da je prošlo dvije sedmice.

    Muhamed je narednih nekoliko sedmica proveo praveći nove dijelove Alepa budućnosti. U međuvremenu, predvođeni Kalmanom i Alkateabom, grupa turskih i sirijskih neznanaca je mailovima i preko WhatsApp-a  organizovala prevoz iz srušenog grada u zemlju u kojoj su tenzije između turskih građana i sirijskih izbjeglica već eskalirale u nasilje.

    Prvi koji je ponio maketu je bio doktor pod imenom Zahed Katerdži – muž Alakteabove – koji je u gepeku svojih kola preneo maketu od doma Kutaišijevih do pograničnog grada na jugu Turske, Gazijantepa. U raskošnom hotelu Tugčan, predao je ogromnu providnu plastičnu kesu punu papirnih zgrada i drveća.

    Kesu je preuzeo Ozgur, Tručin koji je odnio maketu jednom prijatelju koji je napravio kutuju za njen transport. Ozgur je onda spakovanu maketu odnio u DHL, gdje je Eva, dizajnerka iz Istambula, već ispunila sve potrebne carinske forumlare. Ozgur preko WhatsApp-a objašnjava da je želio da učini nešto i za Sirijce i za Turke odjednom; Eva mi je u mailu objasnila da je pomislila da nema izbora, s obzirom da je majka.

    Muhamedov Alep je u New York stigao 24. decembra 2015, nakon tri dana transporta. „Bio sam budan 72 sata”, rekao mi je Kalman preko telefona, ranije ovog ljeta. Kasnije mi je poslao fotografiju ekspolozije trake i kartona: istog skromnog materijala od koga je napravljen Alep budućnosti.

    Na maketi, tvrđava stoji na niskom papirnom brdu na kome se jasno vide Muhamedovi potezi četkicom. Isto to brdo, nazad u Siriji, se koristi još od 3000 godina prije nove ere, mnogo prije nego što je tvrđava sagrađena – Abraham je možda tamo muzao koze – ali je sada civilima tamo zabranjen pristup. Tokom sukoba, UNESKO se zalagao za to to da se očuvaju i dokumentuju istorijske lokacije u Siriji, pa je čak tamo slao i obučene civile sa trodimenzionalnim skenerima. Na fotografijama Alepa, sada možete da vidite preostale zidove tvrđave kako se ruše nadole prema gradu, koji je sada prekriven bijelom prašinom od svojih uništenih zgrada.

    Pet spratova ispod stana u Tribeki, gdje se ponekad nalazim sa Kalmanom da razgovaramo o njegovom poslu kustosa, nalazi se preuređeno okno za lift, koje sadrži tri zida staklenih kutija osvijetljenih sakrivenim LED svjetlom. To je Mmuseumm, koji su osnovali Kalman i još dvojica filmadžija, sada potpuno pod njegovom zahtjevnom i idiosinkratičnom upravom. Prečujem Kalmana – visokog, kovrdžavog i brbljivog čovjeka od trideset i nešto – kako ovo mesto naziva savremenim prirodnjačkim muzejem, savremenim arheološkim muzejem, i savremeni domaćim muzejem. „Novinarstvo predmeta” je fraza koja mu je sada draža, i koju je smislio dizajner Rov Voker. Kalman misli da ćemo ako naučimo da gledamo svakodnevne predmete moći da otkrijemo nove priče – čak i goruće teme – u svom savremenom svijetu. Trenutno su u Muzeju, tokom njegove pete sezone, izloženi: drangulije na temu Trumpa; artefakti koje su imigranti ostavili na meksičko-američkoj granici; vjerne kopije valute ISIS-a.

    Nekoliko metara niže niz uličicu, nalazi se još jedno čudno mjesto: dodatak Muzeja, Muzej 2. Na katancu na vratima piše „OJAČANO”: Kalman ga skida jednog popodneva da bih pogledala umetničko djelo koje se sada zove Alepo budućnosti. Na malom ispustu, osam blokova papirnog grada zauzima nišu od otprilike jednog kvadratnog metra. Tu su drveće, autići, solarne ploče, rijeka, most preko rijeke koji se diže da bi ispod njega prošao jedrenjak. Par taksija je parkirano kod alepske tvrđave, jedne od najstarijih tvrđava na svijetu, koju je 300 godina prije nove ere izgradio Saif al Daul al Hamadani. U blizini se nalazi kula sa bazenom na krovu, još jedna kula sa heliopadom – vizija Alepa koji ne samo da je obnovljen, već je i unaprijeđen. Tu se nalazi i park, zato što Muhamed dodaje park na svaku maketu koju napravi.

    Alepo budućnosti odlazi iz Muzeja 2 kasnije ove sedmice, da bi ga pripremili za narednu sezonu i transport u London, na predstojeću izložbu u Muzeju Viktorije i Alberta, koja se prikladno zove Dizajn budućnosti. Ako je posjetite, vidjećete snimak Muhameda koji boji drveće. Iza njega ćete vidjeti krš koji se nalazi u njegovom studiju – toj prostoriji u prizemlju – i njegove crteže na zidovima, pošto je Kalman u izložbu uključio i snimke koje je Vad Alkateab snimila za Kanal 4. U katalogu za izložbu se takođe nalazi izjava Alakateabove, u kojoj opisuje svoje nade za Alep i Siriju. Za slobodu i pad tiranije, uz pomoć sa Zapada, kaže ona, potrebna je pravovjernost, naročito sada, kada će Sjedinjene Države možda stupiti u bliskije odnose sa Rusijom, koja je podržavala Asada u tome da masakrira sopstveni narod.

  • Dvadesetpetogodišnja Alkateab je počela da radi kao samostalna novinarka 2012, unutar grada, rizikujući svoj život i slobodu. „Snage režima mogu da uhapse ili kidnapuju bilo koga”, kaže mi u govornoj poruci poslatoj preko WhatssApp-a. Imala je 21 godinu kada je sukob počeo. Kaže da joj je najveći strah to da možda bude prinuđena da ode. Usred svog izveštavanja, i dalje ima vremena da radi na drugim filmskim projektima, uključujući i duži rad o majčinstvu pod opsadom, i tome kako je bilo biti trudan tokom opsade. „Ja lično, kada se osjećam loše, odem u Stari Alep”, kaže mi Alkateab. „Šetam ulicama i gledam spomenike. To mi ulije energiju i nadu”.

    I Muhamed se sjeća starog sjaja Alepa. Kada je počeo da radi na maketi, počeo je sa modelom tvrđave, za njega – kao i za većinu ljudi koji poznaju Alep – „simbol grada” (Takođe je u ranoj fazi napravio maketu svoje srednje škole, koja je „svjedočila o njegovom djetinjstvu”).

    Dok razgovaramo preko Skypea, veoma je strpljiv sa mojim pitanjima, od kojih se mnoga odnose na informacije koje je kustos Kalman već prikupio od njega. Takođe je i temeljit, često traži pojašnjenje od našeg prevodioca. U ranoj fazi razgovora, prišao je Muhamedov mlađi brat i mahnuo, a onda su svi članovi porodice Kutaiši, roditelji i djeca, njih sedmoro, prišli i pokazivali znak mira.

    U to vrijeme, Kutaišijevi su bili u jednom turskom lučkom gradu i proslavljali bajram na svom prvom odmoru od početka sukoba. Dan su proveli kupajući se, i u Muhamedovoj kosi se vidjela so iz okeana. Ovog ljeta su napustili Alep, i smjestili se u jednom drugom gradu na jugu Turske. NVO u kojem radi Muhamedov otac im je obezbijedio odgovarajuće dokumente za odlazak iz Sirije. Njegova djeca nemaju dokumenta, ali Vael kaže da ionako ne želi da odrastu u Turskoj, gdje često tuku i pljačkaju izbjeglice. Vael kaže da ne bi želio da živi u Turskoj ni da se u njoj nalazi raj. Samo želi da pruži svojoj porodici koliko je god moguće sreće, bez podizanja njihovih očekivanja ili obećanja nemogućeg. Slikarska oprema da, krov ne, rekla bih.

    Takođe pitam Muhameda šta misli da će sljedeće da uradi. Ne odustaje od ambicije da postane arhitekta. Iako je sve ostavio, ponovo je počeo da crta. Pitam Muhameda da li misli da bi umjetnost mogla da pomiri ljude u Siriji. On kaže, „Da, vjerujem da bi mogla”, tonom koji sugeriše da su mu zabavni ljudi koji misle da ne može. Takođe mi kaže da ima poruku za javnost: „Ako vam je dijete nadareno, molim vas, pomozite mu da razvije svoje vještine. Pomozite nam da obnovimo našu zemlju i društvo”.

    U Muzeju Viktorije i Alberta, Muhamedova maketa će biti izložena pored blistavog sivog ringa: još jedne makete, koju je izgradila britanska firma Foster & Co, makete Appleovog drugog sjedišta, u Kupertinu u Kaliforniji. Kustos Rori Hajd kaže da se postavljanjem rada Muhameda Kutaiša pored Normana Fostera postavlja jednostavno pitanje: „Čija je budućnost”? Muhamedov rad opisuje kao „spekulativan, ambiciozan, velikodušan”. Nešto u njegovom tonu sugeriše da misli da radovi sa takvim kvalitetima mogu da stanu ravnopravno pored bilo čijeg. Muhamed taj fenomen objašnjava jasno: „Moja tuga zbog uništenja me je izuzetno inspirisala”.

    Poslije više od dva sata našeg intervjua, naš prevodilac ustaje i odlazi na prijeko potrebnu pauzu. „Samo ćemo sačekati da se vrati”, kaže Kalman, sjedeći pored mene u New Yorku. „U međuvremenu, zapalićemo po cigaretu”. Vadi elektronsku cigaretu i smiješi se. Preko Skypea, vidim da je Muhamedov otac zapalio cigaretu i naslonio se na ogradu u Turskoj. Iznenada mi otac i kustos djeluju kao dva momka koji bi mogli da budu bilo gdje, ispred bara, ili na pauzi u nekoj uličici. Rijetka i krhka veza – a možda ipak jedna koju je lakše uspostaviti nego bilo kakvu vezu između Alepa i ostatka svijeta. Ruski i režimski lovci već sedmicama i mjesecima razaraju istočni Alep: oko 250 hiljada ljudi je zarobljeno. Sve bolnice su uništene. Usred borbe, iz užasa koju većina nas nikada neće vidjeti i upoznati, Vad Alkateab piše Kalmanu o čudima. Pravo je čudo, kaže ona, što je ostala živa.

    Kada je Amnesty International prošlog mjeseca dvaput odao priznanje Alkateabovoj za njeno izvještavanje iz Sirije, ona je na listu ružičaste hartije napisala saopštenje njihovom komitetu za dodjelu nagrada. Rekla je da bi to moglo da bude njeno posljednje pismo svijetu.  U pismu je napisala da vazduh više ne može da se diše, i da je u toku samo jedne noći na njen kraj bačeno 30 buradi – bombi. Pro-vladine snage su od tada opkolile posljednje četvrti Alepa koje su još uvijek u rukama pobunjenika, poslije čega su usledili izvještaji o masovnim pogubljenjima civila, o prekidu primirija, a zatim o njegovom ponovom uspostavljanju jedne srijede uveče. Alkateab i njen muž su još uvijek živi, zatočeni u jednoj gradskoj bolnici. Njihovi životi, kao i životi toliko mnogih drugih Sirijaca, su u velikoj opasnosti.

    „Postoji iščezao grad pod imenom Alepo”, napisala je u novembru komitetu za dodjelu nagrada. „I svi njegovi stanovnici vas mole da se sjetite svoje humanosti”. Jednostavnost njenih riječi me je podsjetila na nešto što sam vidjela u njenom filmu o Muhamedu. Na zidu svog studija, on je držao prikačeno jedno parče papira. Na njemu je pisalo: Oni uništavaju. Mi obnavljamo. Mi obnavljamo – u svojim sjećanjima, svojim rukama, bilo čime čega možemo da se domognemo – bolji i nestali svijet na koji smo jednom sa krova bacili pogled.

    * Neka imena u tekstu su izmenjena zbog bezbjednosti. (vice.com)

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje

    Ključne riječi: , , , , ,