Sindrom sagorijevanja na poslu (burnout) je dugotrajni odgovor na hronične emocionalne i međuljudske stresore koji su povezani sa radnim mjestom. Nastaje kao posljedica neusaglašenih odnosa između zaposlenih ljudi s jedne strane i radne sredine, s druge.
Karakterišu ga emocionalna iscrpljenost, otuđenje i umanjeno samovrednovanje. Sve ono što je za jednu osobu ranije bilo važno, značajno ili je predstavljalo izazov radnog mjesta, vremenom postaje neprijatno, neispunjavajuće i beznačajno.
Tada energija prelazi u iscrpljenost, posvećenost u cinizam, efikasnost u neefikasnost, odnosno sve tri prvobitne dimenzije radnog angažovanja pretvaraju se u svoju suprotnost i dobijaju karakteristike sindroma sagorijevanja na radu, objašnjava prof. dr sc. med Gordana Dedić, neuropsihijatar sa Klinike za psihijatriju VMA.
Iako ima sličnosti sa stresom, depresijom i nezadovoljstvom na poslu, ovaj sindrom se razlikuje od njih po vremenu trajanja. Za razliku od stresa, to je hronični poremećaj, prenosi Femina.
Faze ispoljavanja sindroma sagorijevanja na radu:
1. Radni entuzijazam: Osoba je maksimalno posvećena poslu, udovoljava ljudima sa kojima radi, ne dopušta sebi dnevni ili godišnji odmor. Ovakvo angažovanje ne dovodi do adekvatnog zadovoljstva, te osoba postaje razočarana i nezadovoljna.
2. Stagnacija: Karakterišu je teškoće u odnosima, kako sa saradnicima, tako i sa porodicom, prijateljima. Osoba je emocionalno ranjiva i nepovjerljiva. Najčešće izlaz vidi u sljedećoj fazi.
3. Emocionalno povlačenje i izolacija: Ovakav obrazac još više doprinosi doživljavanju posla kao besmislenog i bezvrijednog. U ovom stadijumu počinju prvi znaci tjelesnog iscrpljivanja što predstavlja dodatni stres i dovodi do posljednje faze.
4. Apatija i gubitak životnih interesa: Javlja se kao odbrana od hroničnog nezadovoljstva na poslu. Prvobitno oduševljenje i samouvjerenost prelaze u cinizam i ravnodušnost, javlja se gubitak vjere u sebe i svoje sposobnosti. Osoba koja dospije u četvrtu fazu ili se odlučuje na promjenu ili ostaje na poslu ali potpuno bez motivacije.
Ukoliko je do poremećaja došlo, preporučuju se dvije strategije prevazilaženja ovog sindroma.
Prva je fokusirana na promjene u ponašanju.
– Potrebno je procijeniti sopstvene fizičke granice i odrediti prioritete u životu. Važno je razmisliti o svom odnosu prema poslu, da li je on zaista na prvom mjestu, jer preveliko profesionalno angažovanje može biti i bježanje od nekih drugih životnih problema.
Treba procijeniti koji obim posla može da se uradi u okviru radnog vremena, kao što je bitno i da se vodi računa o dužini radnog vremena i prekovremenom radu. Poželjno je njegovati zdrave odnose sa kolegama i popraviti one koji su loši – savjetuje Gordana Dedić.
Druga vrsta prevazilaženja problema odnosi se na fizičke aktivnosti i relaksaciju. Preporučuju se bavljenje sportom ili bar redovne šetnje, ili pak čitanje, gledanje televizije, slušanje muzike. Najbolja je kombinacija obje strategije.
Svi ovi načini su i dobra preventiva da do poremećaja ne dođe. Ako sve to ne uspije onda je potrebno potražiti i pomoć psihoterapeuta. Važno je znati da bolovanje ne rješava problem, mada ga može ublažiti. (Tuzlanski.ba)
