Pored fizičkog bola, sa porođaja se sjećam i drugih bolnih stvari koje mi i sada, toliko godina nakon svega, natjeraju suze na oči.” Dirljiva priča majke jedinca…

Nisam kukavica, čisto da napomenem. Krajnike sam operisala sa 22 godine, zube popravljam bez anestezije, ne gadim se vađenja krvi, a lijek popijem samo kad me toliko nešto boli da ne mogu više da trpim. Međutim, ne usuđujem se ponovo ostanem u drugom stanju (iako razmišljam o tome), a prošlo je četiri godine od rođenja prvog djeteta.

Pored fizičkog bola, sa porođaja se sjećam i drugih bolnih stvari koje mi i sada, toliko godina nakon svega, natjeraju suze na oči.

15-osatni porođaj

Bila sam u 40-toj sedmici trudnoće. Oko 1:30h me je jako zabolio stomak i suprug me je odvezao u bolnicu. Doktor koga smo probudili, “proslijedio” me je u sobu da čekam jutro. Nakon pregleda u 6 sati, ginekolog je rekao sestrama da me polako pripremaju za porođaj.

Konstatno sam imala kontrakcije. Veoma je važno da napomenem da niko nije ni pogledao moj karton, niti su ga prenijeli iz doma zdravlja gde su vodili trudnoću. Tako niko nije znao da sam pila partusisten i utrogestan do zadnje sedmice, kao ni to da mi niko nije uradio ultrazvuk.

Da se vratim priči… Uradili su mi CTG, klisitrali me a onda mi je sestra rekla da sačekam u kupatilu. Tog mometa mi je pukao vodenjak i nastala je popolava. Toalet papira nije bilo.

Bolovi su bili sve jači i oko 11h su me uveli u salu. Tu je bila druga smjena. Doktori su bili zazeti(!), ležala sam sama tu, a sestre su jele tortu. Jedna od njih je povremeno dolazila, a obišao me je i doktor, koji je tom prilikom razmatrao da li bi trebalo da mi daju buskopan ili ne. Dvije boce indukcije su istekle, a ja se nisam otvarala. Dva puta sam pala u nesvijest, povraćala, davali su mi kiseonik, kontrakcije su bile na svakih 60 sekundi, ali se nisam upošte otvarala. Svaka kost mi se pomjerila.

Ispratila sam i tu smjenu kući i sve se nastavilo po starom. Oko 16h su riješili da probaju da me porode, mada još uvijek nisam bila dovoljno otvorena. Rasjekli su me, ali sam i pukla. Beba se uporno vraćala, te se ispostavilo da je imala pupčanu vrpcu obmotanu oko ruke. Oni to nisu znali jer, kao što sam na početku rekla, nisu ni uradili ultrazvuk, a lijekove koje je trebalo da prestanem da pijem u sedmom mjesecu (za skupljanje grlića materice) pila sam do devetog! Zaboravio je doktor da mi kaže da prestanem u sedmom mjesecu!

Iz nekoliko puta, uspjela sam da se porodim, uz babicu i još tri sestre. Rodila sam zdravog dečaka, teškog 3650 grama i dugog 55 cm ( isti tata). To je naravno najljepši dio tog dana.

Sve loše posljedice porođaja

Posteljicu nisam mogla da izbacim, pa sam na silu i to izgurala, nisu je pregledali. Doktorica je lijepo ušila isječeni dio, ali ne i “pukotinu”. Kada se sve ohladilo, imala sam osjećaj da je šila ćebe, do dvanaestog zatezanja sam brojala… Ležala sam ona dva sata i nisam mogla da vjerujem da više nema bolova, sva izubljena. Poslije 15 sati bolova, suprugu sam nabrajala po spisku cijelu familiju.

Kada su me vratili u sobu i izvadili krv, hemoglobin je bio skoro na nuli. Hitno su mi dali dvije boce krvi. Bilo je vanredno stanje. Tek poslije dva dana, dali su mi da ustanem i to uz nečiju pomoć. Sestre na odjeljenu su bile totalno neljubazne, nabijale su nam grižu savjesti, da smo krive što smo rodile dijete i da bi im bez nas dan prošao “u ladovini”.

Imala sam pocijepanu spavaćicu iz koje su ispadala remana i grudi, tuširala sam se hladnom vodom, a kupatilo je bilo puno buba koje su se pentrale uz noge. Grozno! Te bube su šetale i po sobi i krevetima. Užas!

Istog poslijepodneva, na viziti su zaključili da mi se materica nije skupila, pa su “pretpostavili” da je ostalo parče posteljice. Poslali su me na čišćenje. Anestezija koju su dali nije stigla ni da počne da djeluje, a već su me uveliko “grebali”. Sve sam mogla da izbjegnem samo da su mi poslije porođaja pregledali posteljicu. Obje ruke su mi bile skroz modre od igala.

Muke sa dojenjem (i osobljem)

Mlijeko je krenulo trećeg dana, ali bradavice su mi bile uvučene i beba nije mogla da ih uhvati. Sestre su mi toliko pritiskale grudi da su totalno pomodrile. Većinu mlijeka sam iscijedila na peškir da mi se grudi ne bi “upalile”. Tog istog dana, neljubazna sestra mi je i dobacila: “Kad si završila sve, trebalo je i svjetlo da ugasiš”. Otišla je i nije ga ugasila.

Četvrtog dana su me pustili kući i prvi put sam samostalno hodala. Četiri i po mjeseca, dok sam imala mlijeka, izmlazala sam se na tri sata pumpicom, nisam odustajala. Konci su ispali poslije 30 dana, a poslije dva mjeseca sam prvi put sjela na wc šolju. Poslije toga mi odnosi nisu prijali. I plakala sam kad god bi me neko pitao nešto.

Sretna sam što sam rodila dijete, volim ga najviše na svijetu ali nisam mišljenja da se sve zaboravi, jer da jesam, imala bih već troje mališana. Nadam se da će sa drugim biti drugačije ili ću bar znati šta me čeka.

Majka predivnog dječaka (yumama.com)