Postoje mnoge vrste takve toksičnosti; od agresivnih roditelja do onih koji su duhom odsutni. Otrovan odnos djetetu je teško prepoznati, čak i nakon odrastanja…

Otrovan odnos roditelja prema djetetu teško je prepoznati, i mnogi shvate da su odrasli u takvom okruženju tek nakon što odrastu, ali postoje i oni koji toga nisu svjesni. Postoje mnoge vrste takve toksičnosti od agresivnih roditelja do onih koji su duhom odsutni i kao da ne vide niti čuju svoje dijete. Dr. Susan Forward, stručnjakinja na tu temu, identificirala je nekoliko vrsti psihički nezdravih odnosa roditelja prema djeci i to je navela u svojoj knjizi “Otrovni roditelji”.

U njoj su nabrojani i alkoholičari, haotični roditelji, oni koji sputavaju djecu jer žele da slijede njihove snove umjesto svoje, ali i verbalni zlostavljači koji svojim stavovima i komentarima ubijaju samopouzdanje svojoj djeci jer ih konstantno ponižavaju, čak i pred drugim ljudima, što na dijete može ostaviti ozbiljne psihičke posljedice.

Ovih sedam znakova pokazuje odrastanje uz tzv. otrovne roditelje:

1. Roditelji im nisu bili oslonac

To je prilično raširen problem koji ostavlja posljedice na cijeli život djeteta. Tu se može raditi o roditeljima zlostavljačima, psihičkim ili fizičkim, ali i o svim ostalima koji nisu bili usredotočeni na svoju djecu, njihov kvalitetan odgoj i stvaranje osjećaja sigurnosti. Tu spadaju i roditelji razmažene djeca koji misle da su odlični roditelji zato što svojoj djeci popuštaju u svemu, ali u gadnoj su zabludi. Ako dijete s roditeljem može raditi što želi, tad se na njega ne može osloniti i vremenom, zbog nedostatka oslonca u životu, postaje nesigurno.

To kasnije može uticati na njihove odnose s drugim ljudima te nezdrav odnos s partnerom, ali i svojom djecom. Takva djeca nakon odrastanja podsvjesno vjeruju kako je sasvim normalno da ih drugi tretiraju kao što su ih tretirali i roditelji, i često ostaju u takvim nezdravim odnosima umjesto da bježe od njih kao što bi napravio netko tko je odrastao u psihički zdravoj porodici.

2. Vrlo teško prihvataju odbijanje i neuspjeh

Djeca otrovnih roditelja često su sklona zastrašujućim reakcijama na sve što nije zvjezdani uspjeh. Tu opet do izražaja dolazi nesigurnost i nepovjerenje u samoga sebe, zbog roditelja koji su ih tako tretirali. Taj odnos bio je otprilike ovakav – dijete mora biti najbolje u svemu, ili ništa ne vrijedi, na primjer, ako u školi ne sakuplja samo petice, roditelji ga tretiraju kao gubitnika i propalicu. Opet, tu dolaze do izražaja kompleksi koje roditelji imaju.

Na primjer, roditelj insistira na peticama jer sam nije blistao u školi i zbog toga se osjećao jadno. Ili, majka forsira svoju kćer da bude najljepša i tako je uči kako je fizički izgled najvažniji u životu, a to radi samo zato što nikad nije bila zadovoljna svojim izgledom i bila je konstantno ljubomorna na druge koji su ljepši. Takva djeca kasnije mogu imati ogromne probleme jer ne žele prihvatiti da ima ljudi koji su uspješniji ili ljepši od njih, i da je to sasvim normlno.

3. Imaju često ekstremne reakcije koje ih zbunjuju

To može biti posljedica otrovnog odgoja. Ako često “polude” zbog stvari koje nisu nimalo bitne i nemaju veze s ničim, tad je to pokazatelj da u njihovoj glavi “sve kockice nisu poslagane kako treba”. Na primjer, neko odluči raditi za neprofitnu organizaciju i tako slijediti svoj san, ali dobije živčani slom ako neko spomene platu i novac. To može ukazivati na to da su njegovi roditelji agresivno neodobravali neke stvari u djetinjstvu, recimo da je zarađivati malo nešto jako loše. Odrastanje u takvom okruženju može uključivati osjećaje ​​krivnje, iritacije, straha od napuštenosti ili iracionalan gnjev.

4. Skloni su stavljati svoje emocionalne potrebe na zadnje mjesto

Bilo da je odrastao uz verbalno ili fizički nasilnog roditelja, tu se radi o manipulativnom odnosu zbog kojeg će takvo dijete vlastite emocionalne potrebe stavljati na zadnje mjesto. I to je vjerovatno zbog straha što će drugi misliti umjesto stavljanja na prvo mjesto onoga što je najbolje za odnose. Takva djeca tokom odrastanja zatomljuju svoje osjećaje ili ljutnju jer strahuju da će, ako ih izraze, doći do problema. Ali, ponekad se kod njih dogodi “erupcija” pa se mnogi tad čude jer je “bio miran, dobar i povučen, pa što mu se sad odjednom dogodilo”.

5. Ne znaju ko su nakon odrastanja

Mnoga djeca otrovnih roditelja smatraju kako im je iznimno teško utvrditi tko su oni zapravo, kakvi su itd. Kod njih postoje tri područja na kojima im nedostaje samopouzdanja, a to su – to su, što osjećaju i što žele. To se događa zato što su, zbog nezdravih odnosa s roditeljima, dugi niz godina strahovali ispoljavati sebe i svoje osjećaje onakvima kakvi jesu već su to potiskivali i skrivali od roditelja. Drugim riječima, nisu imali priliku obratiti pozornost na vlastiti rast i razvoj već su izrasli u nesigurne i zbunjene ljude.

6. Njihov “unutarnji glas” je vrlo kritičan

To je ključno. Psihologija samopoštovanje definiše kao osjećaj vlastite vrijednosti, a djeca otrovnih roditelja često imaju ozbiljne probleme u tom području. Mnogi od njih zatočenici su vlastitog “unutarnjeg glasa”, odnosno nerealno su krtični prema samima sebi, kao što su im to roditelji radili -primjerice, stalno su im govorili kako da su glupi, bezvrijedni, nedostojani bilo čega, da su potpuni neuspjeh, ljudsko smeće itd.

Ljudi koji su tako odrasli, odnosno za svoje roditelje nikad nisu bili dovoljno dobri, morali bi imati na umu to da su im roditelji bili sebični idioti čije riječi upućene vlastitom djetetu su govorile isključivo o njima, koliko su bezosjećajni i zli ljudi.

7. Često su se osjećali odgovornima za ponašanje svojih roditelja

Djeca odrasla u takvom okruženju često zapravo ne priznaju da su njihovi roditelji učinili nešto krivo. Njima je u glavi toliko duboko usađen osjećaj vlastite krivice da ga se teško mogu otarasiti. Oni su kao mali mogli pravdati roditelje da ih nemilosrdno tuku zato što su to zaista zaslužili ili su ih zanemarivali jer nisu bili dostojni njihove pažnje i ljubavi.

Nauka je dokazala kako djeca otrovnih roditelja razviju opravdanje za njihovo ponašanje jer im je teško prihvatiti da ih vlastiti roditelji ne vole kako bi trebali. Mnogi od njih, bez obzira što su im roditelji u djetinjstvu radili loše stvari, i dalje ih vole te im je teško prihvatiti činjenicu da je problem bio u roditeljima, ne u njima, piše Bustle. (24sata.hr)