Četvrtak, 28. Marta 2024.
Tuzlanski.ba logo

Životni put Emira: Rođen u šumi, kao beba preživio genocid, igra za Barcelonu

Preuzmite sliku

Emir Sulejmanović ovog ljeta debitirat će za reprezentaciju Bosne i Hercegovine.

  • emir-sulejmanovic
  • Mladić koji je rođen pod kišom granata i metaka, u šumi pored jednog kamena, na razmeđu „zaštićenih zona“ UN-a Srebrenice i Žepe, svake godine, otkako za sebe zna, 11. jula posjećuje dolinu bijelih nišana – Potočare.

  • emir-sulejmanovic-potocari
  • Imao sreću

    “U Srebrenici sam ne samo 11. jula. Svakog dana tokom godine Srebrenica je u meni, bilo gdje da igram ili bilo gdje da boravim”, počinje svoju ispovijest za “Avaz” Emir Sulejmanović, košarkaš slavne Barcelone, rođen 13. jula 1995. godine u okolici sela Luke, koje pripada teritoriji predratne općine Srebrenica.

    Njegov babo Nedžad rođen je u Lukama, a rahmetli majka Vahdeta u mjestu Žanjevo. Nakon sklapanja braka nastanili su se u Bratuncu, a 1987. godine dobili sina Semira. Sve do 1992. živjeli su zadovoljno i sretno, a onda su, kao i hiljade drugih podrinjskih Bošnjaka, morali napustiti svoje imanje.

    “Babo mi je pričao kako su nakon Bajrama 1992. godine došli u Luke kod djeda i nane. Ostali su tu sve do 1995., odnosno do pada Srebrenice i Žepe. Ja sam rođen 13. jula 1995., a zajedno s majkom i starijim bratom dvanaest dana kasnije sam protjeran na slobodnu teritoriju u Fojnicu”, priča Emir Sulejmanović.

    O ratnim strahotama i putu pakla, Nedžad Sulejmanović u svakoj prilici govori sinovima Semiru i Emiru. Nakon pada Srebrenice i Žepe, Nedžad je s grupom saboraca krenuo ka Srbiji, ali je uhapšen i zarobljen u rejonu Crnog potoka. O tim danima progovorio je za „Avaz“.

     “Nakon ulaska srpskih formacija u UN-ove „zaštićene zone“ odrasli muškarci su spas tražili u bijegu prema Srbiji, Kladnju, Višegradu… Ja sam krenuo sa skupinom saboraca ka Srbiji, a nakon zarobljavanja jedan period proveli smo u logoru u Šljivovici pored Užica, a potom u Mitrovom Polju između Vrnjačke Banje i Kruševca. Mnogi su na tom putu ubijeni. Ja sam imao sreću da preživim”, kaže Nedžad Sulejmanović.

    U Vahdetinom naručju ostavio je Emira, kojeg će ponovo vidjeti kada ovaj bude imao 16 mjeseci. Stariji sin Semir imao je osam godina i u sjećanju mu je ostala urezana golgota bošnjačkog naroda.

    “U Mitrovom Polju bio sam do februara 1996. godine, a onda su me vratili u logor Šljivovica kod Užica. Početkom aprila te godine prebačen sam u Padinsku skelu u Beogradu. Vrlo malo se zna da su Bošnjake zatvarali i u Padinsku skelu. Ja sam bio tamo nekoliko dana, a put Finske krenuo sam 16. aprila 1996. godine. Tačno nakon šest mjeseci na sjeveru Evrope moja porodica je bila kompletirana”, kaže Nedžad.

  • emir-sulejmanovic-genocid
  • Dok je bio po srbijanskim logorima, njegova porodica boravila je u Kladnju. Semir je krenuo u drugi razred osnovne škole, Emir je pravio svoje prve korake. Da je Nedžad živ, njegova porodica je saznala iz pisma koje je stiglo putem UNHCR-a ili Crvenog križa. Njihovoj sreći nije bilo kraja.

     “Muškarci koji su bili zarobljeni u Srbiji odlazili su ka Americi ili Australiji. Ja sam tražio da idem kod brata u Njemačku. Nisu mi dali, jer je Njemačka već bila prihvatila veliki broj izbjeglica. Odlučio sam se za Finsku”, nastavlja priču Nedžad Sulejmanović.

    Nakon spajanja porodice, Nedžad i Vahdeta počeli su učiti finski jezik. Semir je išao u školu, a Emir je bezbrižno odrastao. Uvijek je bio napredniji i vižlastiji od svojih vršnjaka te je već u ranom djetinjstvu nagovještavao da će se baviti sportom.  Nažalost, 11. decembar 2000. godine zauvijek je promijenio njihove živote. Vahdeta, srebrenička majka heroina, umrla je u 30. godini.

    “Imala je povišen krvni pritisak i zajedno s njom otišao sam kod ljekara. Dobila je lijekove, ali je sat poslije ponoći umrla. Njena smrt za nas je i danas velika misterija, jer nikad ranije nije bila bolesna“, kaže sa sjetom Nedžad Sulejmanović.

  • emir-sulejmanovic1
  • U tuđoj zemlji nastavio je brigu o maloljetnim sinovima. Semir je i danas u Finskoj, gdje je zaposlen, dok je Emir odradio trogodišnji ugovor s Barcelonom i ovog ljeta obući će dres reprezentacije BiH.

      “Babo je sa mnom od prvog dana kada sam napustio Finsku. Prije Barcelone bio sam u ljubljanskoj Union Olimpiji, a gdje god idem ja, ide i on”, kaže Emir.

    Neopisiva tuga

    U djetinjstvu je najprije trenirao fudbal. Bio je vođa navale svog tima, a uporedo s tim počeo je igrati i košarku. Kada je došao trenutak da se odluči koji će sport nastaviti trenirati, dileme nije bilo.

    “Odlučio sam se za košarku. Bila je to moja odluka. U fudbalskom timu trener me iz napada vratio na stopersku poziciju i to mi se nije svidjelo. U košarkaškom timu bilo je mnogo bolje raspoloženje i drugarstvo, tako da se nijednog trenutka nisam pokajao što sam odabrao taj sport”, govori Emir.

    Iz njegovog srca nikada neće iščeznuti Srebrenica i Žepa… Zajedno s babom Nedžadom 2010. godine je prošao „Marš mira“, a svake godine više puta dolazi u Potočare.

    “Meni je teško govoriti o tome. Babo mi je pričao šta smo sve preživjeli, a kada imam vremena, čitam o svemu što se dogodilo Bošnjacima tog kraja. U Potočarima su vječni smiraj pronašli i brojni moji rođaci. Ipak, najveća tuga uhvati me kada pored bijelih nišana vidim majke Srebrenice kako plaču. To je jedna neopisiva tuga, koju nikome ne bih poželio da doživi”, kaže Emir Sulejmanović.

  • emir-sulejmanovic2
  • Otac Nedžad prošlog je ljeta sanirao kuću u Bratuncu. Imovinu neće prodavati… Na 21. godišnjicu genocida u Srebrenici, Emiru Sulejmanoviću ostvario se san. Preko srebreničkih šuma, Finske i Barcelone, stigao je do dresa nacionalnog tima BiH. Za četiri godine, na 25. godišnjicu, možda ćemo ga gledati u NBA ligi. Inšallah!

    Moj san se ostvaruje

    Emir će ubrzo postati i U-16 reprezentativac Finske, a onda će četiri godine čekati na dozvolu FIBA-e da može igrati za reprezentaciju BiH. Upravo na dan našeg razgovora iz FIBA-e je stiglo pismo: Emir Sulejmanović može igrati za BiH! Sreća u domu Sulejmanovića bila je neopisiva…

    “Strpljivo sam čekao ovaj dan. Sada je sve na meni. Naći ću se na širem spisku selektora Damira Mulaomerovića i to je velika čast za mene. Moj san se ostvaruje. Moram reći da sam prve kontakte sa KSBiH ostvario 2012. godine. Razgovarao sam s tadašnjim generalnim sekretarom Harunom Mahmutovićem i selektorom Aleksandrom Petrovićem. Prvi put sam dres BiH obukao na Šestoaprilskom turniru 2012. godine”, govori u jednom dahu Emir, čije ime u prijevodu s arapskog jezika znači vojskovođa ili princ.

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje