Petak, 17. Septembra 2021.
Tuzlanski.ba logo

Žene u sigurnim kućama u BiH: Živjela sam 31 godinu u logoru, jedva sam se spasila

Preuzmite sliku

Maltretiranje, prijetnje, strah, suze, tako svoj život u braku sa nasilnim mužem može opisati sagovornica portala Faktor.ba Mirjana (identitet poznat redakciji) dok boravi u jednoj od devet sigurnih kuća, koliko ih trenutno ima na području cijele BiH.

U braku je kaže bila devet godina, a muž je rijetko bio kući, u stalnom sukobu sa zakonom, često i u zatvoru. Nakon godina straha i tuge odlučila je da se razvede, ali njen muž, kaže, na to nije htio pristati.

– Predala sam zahtjev za razvod braka, ali on to nije prihvatao. Prijetio mi je, ali njegove prijetnje niko nije uzimao za ozbiljno. Strašne sam stvari slušala, da će ubiti i djecu i sebe, da će nauditi mojoj porodici, ali kada policija dođe i odvede ga, on kaže da to nije rekao – priča sagovornica portala Faktor.ba.

Njen suprug je maltretirao i djecu, često ih tukao, sve dok jedan od komšija nije prijavio slučaj Centru za socijalni rad.

– Imao je toliko prijava, ali mi opet nisu mogli garantovati da će biti pritvoren zbog svega toga, te je jedini način bio da mi dođemo u sigurnu kuću. Nakon svega što sam prošla trpim posljedice, imam visok pritisak, stalnu artimiju srca, ali svi problemi su pogodili i moju djecu i oni su najviše ispaštali. Bili su u stalnom strahu da će otac ponovo doći i maltretirati ih. Noćima su plakali, nisu smjeli zaspati jer nisu bili svjesni da otac ovdje ne može doći da im naudi – priča Mirjana.

Ističe da je nezamislivo da nadležne institucije za neke manje važne stvari, manje prestupe reagiraju brzo, dok se slučajevi nasilja u porodici stavljaju na čekanje po godinu i više.

– I dok žena i djeca trpe, jer su osuđeni da se kriju od nasilnika, ne smiju slobodno da se kreću, da rade, da idu u školu, na druge aktivnosti, nasilnik je na slobodi. Umjesto da je on u zatvoru a da mi slobodno hodamo ulicom jer mi nikome ništa nažao nismo učinili – ističe sagovornica.

Trideset i jednu godinu u braku, Amira je (identitet poznat redakciji) provela uz muža nasilnika koji ju je zlostavljao i fizički i psihički, a već osam mjeseci boravi u sigurnoj kući.

– Oboljela sam i fizički i psihički, trpila sam sve dok me nije jedne noći istjerao iz kuće. Izašla sam iz bolnice, na kućno liječenje, a već drugi dan me izbacio iz kuće. Prijetio mi je da će mi baciti bombu, da će me ugušiti plinom. Za 19 dana sam smršala 24 kilograma, plakala sam, bilo me je strah. Ja sam u toj kući prošla kroz jedan logor, jer mi, dok sam bila bolesna, nije davao da pijem, da jedem, sve mi je uskraćivao. Čekala sam, mislila sam da će se promijeniti, ali vidjela sam da neće biti bolje i otišla sam u policiju – priča Amira.

Kaže da se tek sada osjeća sigurno. S njom u sigurnu kuću došla je i kćerka, a uskoro joj predstoji i razvod braka. Sretna je kaže da su joj djeca zdrava i nada se da će uspjeti započeti novi život iako je ostala bez svega.

Amira kaže da joj je želja da njena priča dođe do drugih žena kojima poručuje da se ne stide, već da spase sebe i odu od nasilnika.

Menadžerica Sigurne kuće u Sarajevu, Mubera Hodžić–Lemeš ističe da je kuća otvorena 2000. godine, a vodi je Fondacija lokalne demokratije. Od tada do danas u ovu sigurnu kuću primljeno je 1.875 osoba, od toga 661 žena.

– Mi imamo sklonište za žene i djecu žrtve porodičnog nasilja čiji kapacitet je 25 osoba, deset žena i 15 djece, a trenutno je smješteno njih 22. Sigurna kuća predstavlja sigurno mjesto za žrtve nasilja u porodici, prije svega osigurana im je fizička zaštita i sigurnost, potom nudimo psihoterapijski tretman, zatim radno-okupaciona terapija, socijalno savjetovanje i podrška, pravna podrška i radimo terapijski rad sa počiniteljima nasilja zajedno sa službama socijalne zaštite – pojašnjava Hodžić–Lemeš, dodajući da postoji još niz usluga koje pomažu ženama da se ekonomski osamostale.

Cilj je, ističe menadžerica, da žena kada dođe u sigurnu kuću, da razriješi traumatska iskustva, da ojača, da se njeni kapaciteti podignu i da ona preuzme kontrolu nad vlastitim životom.

– U sigurnu kuću dolaze najteži slučajevi porodičnog nasilja, najčešće žene koje su dugo bile izložene nasilju, žene koje su više puta pokušavale same da riješe svoj problem, odlazile i vraćale se zbog straha i prijetnje ili žene koje nikada nisu smjele da naprave iskorak i da odu iz tog tunela u kojem su bile u potpunosti isključene iz društvene zajednice, koje su izgubile samopouzdanje – kaže Hodžić-Lemeš.

U sigurnoj kući u Mostaru koja djeluje pri Udruženju Žena BiH Mostar trenutno su smještene dvije žene, a kapacitet je 28 osoba, dok u bihaćkoj sigurnoj kući, prema riječima izvršne direktorice Udruženja Žene sa Une Aide Behram, trenutno borave četiri žene sa djecom, a imaju ukupno 26 mjesta.

Danijela Kaloci, voditeljica Sigurne kuće Tuzla, koja djeluje pri Udruženju građanki Vive žene ističe kako oni raspolažu sa 15 kreveta za smještaj žena sa djecom, koje su žrtve porodičnog nasilja, a trenutno tu borave četiri žene sa djecom. Kaloci kaže kako se u njihovom slučaju klijentice najčešće vraćaju u dom iz kojeg su i došle, te odlučuju da nastave bračnu ili vanbračnu zajednicu.

– Neke žrtve u skladu sa svojim mogućnostima i u zavisnosti od podrške koju imaju nastave samostalno živjeti, ali u pitanju je manji broj žena – kaže Kaloci.

Sigurna kuća koja djeluje pri Udruženje Budućnost Modriča ima kapacitet za 16 žena. Kako je za Faktor kazala Dajana Ilić trenutno su smještene tri žene, jedna sa četvero djece, te i kući boravi i troje djece bez roditeljskog staranja.

Jasna Panić, socijalna radnica u Sigurnoj kući pri nevladinoj organizaciji Udružene žene Banja Luka ističe da je kapacitet za smještaj 21 osoba, trenutno je smješteno 11 osoba.

– Pokazalo se, i to je ohrabrujuće, da veliki procenat žena koje su boravile kod nas nastave život samostalno. Ono što nam definitivno nedostaje kao jedno sistemsko rješenje jeste podrška ženama koje izađu iz kuće u smislu pomoći u eventualnom doškolovavanju, prekvalifikaciji, pomoći pri zaposlenju, budući da su to često žene bez adekvatnog stepena obrazovanja, bez finansijskih primanja da bi mogle samostalno da žive. Imali smo i žene koje su jednom boravile u sigurnoj kući, potom se vratile svojoj porodici, a zatim su čak i nekoliko puta iznova boravile u sigurnoj kući, istina broj tih žena nije veliki – kaže Panić. (Tuzlanski.ba)

Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje