Nedavna objava imovinskih kartona načelnika općina u Bosni i Hercegovini izabranih na lokalnim izborima 2016. (na web stranici Centralne izborne komisije) otkrila je prave bogataše među čelnicima lokalnih zajednica.

Tako na primjer, Sead Džafić, načelnik općine Kalesija u Tuzlanskom kantonu, naveo je da ima četiri stana, pet kuća, 200 dunuma zemljišta, tri poslovna prostora, firmu Unis tok, tri vozila, dionice u Fabrici duhana Sarajevo (FDS), ušteđevinu – ukupne vrijednosti oko 46,6 miliona konvertibilnih maraka (KM). Veliki broj i drugih načelnika je prijavio veliko bogatstvo: kuće, vikendice, firme, poslovne prostore, ušteđevinu, itd.

Vjerovatno će i na općim izborima raspisanim za sedmi oktobar ove godine, biti isto toliko “teških” kandidata.

Upravo oni će pričati građanima odnosno biračima o boljoj budućnosti koju će im, ako budu izabrani, osigurati. I tako, izbori po izbori, obećanje po obećanje, a siromaštvo sve veće, brige ljudi kako da prežive kao noćna mora, piše Radio Slobodna Evropa.

Vladimir Ćorić iz Banjaluke, nakon četrdeset godina poštenog rada, penzionerske dane je započeo s pitanjem: kako podmiriti sve troškove?

“U kreditima sam, od briga ne mogu doći sebi. Penzija ne može biti ni za režije a kamo li za nešto drugo, posebno za hranu i lijekove. Sam ne znam šta ću i kako ću”, kaže on.

Podatak da u BiH najmanje 600.000 ljudi, ili svaki šesti, živi sa 3 do 5 KM dnevno (1,5 -2,5 eura), tačnije u teškom siromaštvu i da uvečer liježu gladni, nije alarm za političke lidere.

U svojoj analizi pod nazivom “Socijalna kriza u BiH – siromaštvo i socijalna nejednakost – Šta da se radi?” dr Žarko Papić navodi: “U BiH problem siromaštva, socijalnih nejednakosti i socijalne pravde naročito u političkoj javnosti su zabranjene teme. To se direktno odražava i na statistički sistem koji ne mjeri dinamiku kretanja siromaštva poslije 2011. te na neobjašnjivo odsustvo tog rastućeg problema u programima političkih partija ili nezainteresovanosti akademske javnosti i međunarodnih organizacija, Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda, prije svega.”

Sve oči su praktično bile uprte u reformsku agendu, paket ekonomskih i socijalnih reformi, što je trebalo popraviti životni standard građana BiH. Međutim, prema analizi nevladine organizacije Centri civilnih inicijativa (CCI) “Stanje nacije” – to se nije desilo. Tihomir Radić, koji je radio na izradi ovog izvještaja, kaže:

“S obzirom na to da je, na svim nivoima, iz Reformske agende usvojeno 61 posto mjera, a s druge strane imamo stagnaciju penzija i pomjeranje plata za pet posto u odnosu na period kada Reformska agenda nije bila aktivna, to dovoljno pokazuje da je stanje nezadovoljavajuće. Imamo primjer da potrošačka korpa iznosi oko 1.500 KM, dok je prosječna plaća – 850 KM, prosječna penzija samo 361 KM – što znači da bi se sa dvije prosječne neto plaće, odnosno četiri prosječne penzije mogla napuniti jedna potrošačka korpa. To su poražavajući podaci, a ukazuju također i na nedovoljni ekonomski rast i razvoj.”

Ovakvom tendencijom razvoja bilo bi potrebno 15 godina da jedna prosječna plaća bude dovoljna za jednu potrošačku korpu, a 500 godina prije nego penzija bude dovoljna za kupovinu jedne potrošačke korpe. To je zaista poražavajuće, uz podatak da 99 posto penzionera prima penziju manju od 800 KM. Znači, to je skupina penzionera koja može sebi priuštiti samo hranu, bezalkoholna pića, stanovanje i energente. A to je pokazatelj da oni žive u siromaštvu”, naglašava Radić.

Zna se koje su teme privlačne, posebno u predizbornim kampanjama, u nastojanju da se ostvari još jedan mandat u vlasti, kaže sociolog dr Srđan Vukadinović.

“Političarima su puna usta priče o nekim drugim stvarima, a mnogo manje o kvalitetu života. Mnogo se više govori o ugroženosti i jednih, i drugih i trećih, o određenim ideološkim stvarima, puno je više nacionalizma, puno je više nečega što je iracionalnost za građane koji nemaju nikakve plaće ili nikakvih primanja. Političari najmanje konkretno govore o tome šta će oni uraditi da bi građani bolje živjeli. Nekako izgleda da doživljavaju građane BiH kao ljude kratke pameti, koji ne pamte ono što su im obećali prije četiri godine. Naprimjer, stotinu hiljada novih radnih mjesta. Tako bh. lideri i dalje računaju da će na istu manipulativnu priču uspjeti da osvoje još jedan mandat, jer to je njihov isključiv cilj”, kaže Vukadinović.

Situaciju pogoršava i činjenica da čak ni zaposleni radnici ne mogu sebi i svojoj porodici priuštiti pristojan život. Kako je ocijenio dr. Žarko Papić, koji se godinama bavi ovom problematikom, računica je pokazala da 25 posto zaposlenih radnika svojim familijama ne može obezbjediti izlazak iz apsolutnog siromaštva.

Breme siromaštva posebno nose ionako marginalizovane grupe: raseljeni i povratnici, osobe sa invaliditetom, Romi, nezaposleni, višečlane porodice, djeca i samohrani roditelji.

Nevjerovatno zvuči podatak da 2018. godine, skoro četvrt vijeka od završetka rata u BiH još uvijek postoji 121 kolektivni izbjeglički centar sa preko 7.200 stanovnika. U jednom od njih, u okolici Tešnja, Aida Hadžiethemović, kaže:

“Težak život. Težak toliko da ne mogu opisati. Na deponiju se ide da se preživi. Svima nam je u ovom naselju isto. Niko ne živi bolje, živimo kako umijemo, samo želimo da donesemo malo kruha. Dvoje djece školujem, imam dječiji doplatak od 26 KM.”

U Lukavcu kod Tuzle otvorena je prva javna kuhinja za djecu, u kojoj 150 mališana svakodnevno dolazi da jede. Otac Meho Bajrić kaže da je sada manje briga, jer njegova djeca imaju bar jedan kvalitetan obrok.

Ova “dječija kuhinja” je otvorila brojne rasprave da li je to dobro, opravdano i moralno, dok se malo ko pita – zašto su djeca dovedena u tako tešku situaciju?

Kao i obično, i u ovogodišnjoj političkoj kampanji za izbore, prosipaće se nemilice med i mlijeko, obećavati nemoguće a sakriće se podaci o bijedi koja zahvata zemlju BiH. A šta da rade građani? Evo odgovora sociologa Srđana Vukadinovića:

“Građani Bosne i Hercegovine ne trebaju slušati priče o ugroženosti, jednih, drugih i trećih, ne trebaju vjerovati političarima koji pričaju o nacionalizmu sa one druge strane, koji u prvi plan stavljaju jezičke, religijske ili druge razlike. Trebaju prije svega pitati šta im nude kako bi se kvalitet života popravio. Ali ne na ovaj način koji sam već pomenuo, kada je jedan od visokih dužnosnika obećao prije četiri godine sto hiljada radnih mjesta. Potreban je realan pristup, trebalo bi da političari s građanima naprave svojevrstan ugovor o tome da, ako nešto od obećanog ne ispune, ne treba čekati nove izbore za njihovu smjenu. To znači da oni nikako ne bi mogli ostati na pozicijama koje su dobili na izborima, ukoliko su izigrali građane.”

Mnogo će vode proteći dok oni koji su u političkim visinama shvate tužnu svakidašnjicu u porodicama koje svojoj djeci ne mogu dati jednu konvertibilnu marku za užinu u školi, piše Radio Slobodna Evropa.

Ili, dok će se u imovinskim kartonima upisivati kao bogatstvo knjige kako je to (uz ostalu imovinu) uradio načelnik Viteza Tomislav Bošnjak-Matić, prijavljujući u imovinski karton “tri tisuće knjiga”. (Tuzlanski.ba)