Jeste čaša prelivena, samo se zaboravilo kako ovdje izgleda kad protestuje i radnik i beskućnik, i student. Svi redom. I porcija je kod više od pola miliona nezaposlenih prazna, ali se BiH prihvatila ratne logike, pa samo nek ne puca. Decenije radničkog strpljenja protiv sudskog razvlačenja pameti.

videoprilog Omera Hasanovića (Mreža)

Ruševine, kosturi fabrika i ostaci temelja nekadašnjih privrednih giganata u Tuzlanskom kantonu. Vlasti su uništile privredu ovog kantona, ali nisu platile cijenu kriminalne privatizacije. Deblji kraj izvukla je samo Vlada Seada Čauševića. On je svrgnut, a zgrada Vlade spaljena. Sada je to simbol borbe obespravljenih.

“Nekad imam osjećaj da živim u nekoj drugoj zemlji kad je u pitanju neodazivanje na proteste. Kao da su penzije hiljadu maraka, kao da u ovoj zemlji nema nezaposlenih”, ocjenjuje Mujo Gavranović iz fabrike namještaja Konjuh Živinice.

Radnici tuzlanskog Polihema prvi su bili ispred pravosudnih institucija za koje tvrde da su skupa za privatizacijskim tajkunima, učestvovale u kriminalu zbog kojeg više od 200 radnika, i pored izvršnih presuda, ne mogu da naplate potraživanja, uvežu staž i odu u penziju. “Najvjerovatnije se čeka da ovo malo naroda što ima da pomre”, kaže radnik Polihema Enes Jaganjac.

Skoro sve što je vrijedilo opljačkano je iz Polihema. Pogone s hiljadama radnika zamijenila je pustoš. Vlast je fabriku prodala poljskom investitoru, koji je posredstvom fiktivnih firmi izvukao milione maraka, a radnike ostavio na ulici. Sumnjivo je, tvrde radnici, i učešće suda za koji kažu da je, navodno, pogrešno popisivao imovinu preduzeća.

“Sad se izvodi nešto da sud kaže da je popisivana tuđa imovina. A zna se ko je to, Najil Zlatović, direktor. Sramota je sada ono i pogledati, ruglo”, dodaje Jaganjac.

Sličnu sudbinu dijele i bivši radnici hotela Tuzla, koji ističu da ih je kontroverzni tajkun sa sjedištem u Sloveniji Fadil Sarajlić prevario u sumnjivoj privatizaciji, dizao višemilionske kredite za hotel, a dug prebacivao na račune radnika.

“Imam izvršnu presudu od prije godinu i po i još ne mogu da naplatim ta sredstva od hotela Tuzla. Tvrde da su prioritet radničke tužbe, a mi smo, očito, na zadnjem mjestu“, priča bivši radnik hotela Esad Ćosić.

Istraga o višemilionskom kriminalu u hotelu Tuzla koju vodi Kantonalno tužilaštvo u Tuzli traje godinama, rezultata nema, a oni koji su u hotelu proizveli višemilionske gubitke u poslovanju i dugove prema državi su na slobodi. Na slobodi su i rukovodioci gračaničke Fortune, koju su posredstvom fiktivnih firmi uništili i gurnuli je u stečaj.

“Fortuna je procijenjena na 10 miliona KM, a osnovica duga Poreskoj upravi je 12 miliona KM. Sa zateznim kamatama dug je 48 miliona KM. Na procjenu od 10 miliona prodat će je za tri-četiri miliona i tu radnici neće imati uplaćenog radnog staža”, priča Najila Mujaković, radnica Fortune.

Na uvezivanje staža godinama čekaju bivše radnice tuzlanske Aide i banovićkog Borca. Aidu je vlast gurnula u stečaj i fabriku iznajmila privatniku, koji bez problema radi.

“Nemamo ništa, nikakvih primanja. Faktički, izbačeni smo na ulicu”, ističe bivša radnica Aide Lufeta Mulić.

U banovićkom Borcu nekada je radilo oko 500 radnika. Vlast je Borac prodala za jednu marku, pa ga opljačkanog vratila državi. Danas se fabrika raspada. “Sada je ova fabrika potpuno uništena. Unutra nema ništa. Sve je devastirano. Počupana je sva instalacija. Pustoš”, kaže radnik Borca Mustafa Zrnanović.

Borac su, tvrde, uništili bivši direktori od kojih je fabrika oduzeta, ali devastirana. “Mehmed Čorhodžić, Ahmed Ćurić, Pavo Bašić, Osman Helda, Mustafa Dagoja i ostali, oni su je uništili. Niko nije odgovarao”, navodi Zrnanović.

Na radnike TTU-a aktualna vlast je slala policiju i gušila radnički bunt. Fabriku je gurnula u stečaj, pa onda sama od sebe kupila kapital i pokrenula minimalnu proizvodnju. Od 250 radnika koji su poslani na biro angažovano je samo 70, uglavnom onih koji na protestima nisu tražili svoja prava.

Mehmed Terzić je predsjednik Sindikata koji svakog ponedjeljka organizuje proteste ispred fabrike jer radnicima nije uvezano 14 godina radnog staža i isplaćene sve zaostale plate. U TTU ne može više raditi jer je javno prozivao vlast za kriminal.

Od svoje borbe Terzić ne odustaje. Ispred kapije će spavati dok im vlasti ne uvežu staž. “Moje kolege i ja smo izgradili ovu fabriku, oslobodili je i sačuvali, da bi došla ova vlast i istjerala me na cestu jer sam tražio svoja radnička prava.”

U Konjuh se na posao vratilo samo 30 radnika. Strateškog partnera nema, a finansijske subvencije i Kantonalne i Federalne vlade zaobilaze Konjuh i odlaze u firme čiji su vlasnici bliski stranakama na vlasti. “Da su htjeli da nam pomognu mogli su. Da barem dođe raditi 200-300 radnika. A ne da radi nas samo 20-30”, priča Mevludin Trakić, predsjednik Sindikata fabrike namještaja “Konjuh”.

“To je dokaz da imamo diktaturu u TK-u. Banovićki dvojac je gospodar života i smrti u ovom kantonu. Moćniji su od policije, Tužilaštva, sudova. Sve te institucije drže u svojim rukama. Privatizirali su MUP, Tužilaštvo. Ono za šta je predsjednik Kantonalnog odbora SDA optužen u Sarajevu, to isto radi ovamo, ali mu ovo Tužilaštvo ne može ništa, jednostavno je nedodirljiv”, tvrdi Sakib Kopić iz Sindikata solidarnosti TK-a

Na zelenu granu, barem zasad, jedino je izašla fabrika deterdženata “Dita”, čiji su radnici nakon višegodišnje borbe dočekali bolje dane, siguran posao i platu, te uvezan staž.

“Živjeli smo od humanitarne pomoći, preživljavali, ali smo bili organizirani – da sučuvamo tvornicu, da je vratimo u proizvodno stanje”, ističe radnica Jasminka Delić.

“Donijeli su odluku da zatvaraju fabriku. Da smo tad donijeli odluku da se povučemo, kao i naše ostale radne kolege, ovo danas ne bi postojalo. Ovo bi sad bio klasičan Guming. Ipak smo istrajali pune četiri godine, čuvali ovo, bez prijevoza, toplog i hrane. Bez staža i zdravstva”, dodaje Dževad Mehmedović, predsjednik Sindikata Dite.

Guming je primjer kako fabrike nestaju u pljačkaškoj privatizaciji. Od fabrike nije ostalo ništa. A Frigos iz Čelića je primjer nikad završenog stečaja koji traje petnaest godina. Za to vrijeme radnici nestaju, stečajni upravnici i sudije uživaju u visokim platama i brojnim privilegijama, a i potrajat će to sve dok obespravljenih i gladnih na protestima bude malo. (FTV/Mreža)