Prema posljednjim podacima Agencije za statistiku BiH, oko 128.000 djece u BiH korisnici su nekog vida socijalne zaštite i pomoći. Od ovog broja najviše njih i to oko 40.000 je u dobi između sedam i 14 godina, dok ih je oko 30.000 ispod sedam godina.

Oko 100.000 djece ugroženo je porodičnom situacijom, gdje je za njih oko 40.000 utvrđeno da žive u porodicama koja nemaju ni minimum sredstava za život, njihovi roditelji su nezaposleni ili imaju određena primanja nedostatna i za njihove i za dječije potrebe, piše Dnevni avaz.

Pretpostavlja se da je broj djece kojima je potrebna neka vrsta pomoći daleko i veći, no ona nisu uključena u programe socijalne zaštite. Na ovaj problem u svojim izvještajima ukazala je i Svjetska banka te mnoge međunarodne organizacije za prava djeteta koje djeluju u BiH.

Iako je općepoznato da su prava djece zagarantirana Ustavom države i Konvencijom o pravima djeteta, činjenica je da se ona uveliko krše na području cijele BiH. Tako su djeca u našoj zemlji diskriminirana i po osnovu primanja dječijeg dodatka. Naročito u FBiH.

Isplata dječijeg dodatka regulirana je kantonalnim zakonima ili odlukama, međutim, u nekim kantonima, poput Unsko-sanskog, Zapadno-hercegovačkog i Srednjobosanskog, taj dodatak se ne isplaćuje. Slična situacija donedavno je bila i u Hercegovačko-neretvanskom i Posavskom kantonu, no oni su odnedavno uveli praksu isplate dječijeg dodatka.

S druge strane, i u kantonima gdje se dodatak isplaćuje, on je neujednačen i kreće se od oko 15 KM, koliko iznosi u Zeničko-dobojskom, pa do 42 KM, koliko je u Kantonu Sarajevo.

To je maksimalna visina osnovnog dodatka i da bi ga neka porodica dobila, mora proći kroz administrativno „sito i rešeto“ i priložiti desetinu dokumenata, što se na kraju svodi na to da moraju dokazati da žive u dubokom siromaštvu da bi im bio isplaćivan dječiji dodatak.

Postoji i uvećani dječiji dodatak koji je od osnovnog uglavnom veći za dvadesetak maraka i pripada djetetu bez oba i jednog roditelja, porodici koja ima dijete ometeno u fizičkom ili psihičkom razvoju, porodici kojoj su oba ili jedan roditelj invalidi. U principu taj iznos se kreće maksimalno oko 60 KM.

Kako je za „Avaz“ potvrdio Vesko Drljača, federalni ministar rada i socijalne politike, problem diskriminacije djece kod isplate dječjeg dodatka trebao bi biti reguliran novim Zakonom o podršci porodicama s djecom u FBiH koji je u vidu nacrta utvrdila Vlada FBiH, a tek ga treba usvojiti Parlament FBiH.

Što je najvažnije, smatra Drljača, novac za dječiji dodatak bio bi osiguran iz federalnog budžeta, a za te namjene za predviđeni iznos na godišnjem nivou bilo bi potrebno oko 34 miliona KM.

– Ideja je da svako dijete koje ispunjava kriterije do 18. godine ima pravo na isti dječiji dodatak. Prema nekoj dosadašnjoj praksi, mislim da polovina kantona uopće nije isplaćivala dječiji dodatak, a i oni koji jesu, vrlo skromno su i to radili. Ovaj zakon treba biti naš doprinos borbi protiv siromaštva. Prema nacrtu, osnovni dječiji dodatak bio bi isplaćivan u iznosu od 53 KM, a uvećani 71 KM – kaže Drljača.

On ističe da ni taj iznos ne bi bio dostatan za potrebe djece koja bi ispunila kriterije za njegovo dobivanje, ali da je to u ovom trenutku najviše što se moglo uraditi.

Nažalost, u FBiH djeca su često i stigmatizirana zbog toga jer dolaze iz siromašnih porodica. I ministar Drljača smatra da bi se svakoj porodici s djecom trebala garantirati socijalna sigurnost i zaštita. Ističe i da se ponekad, u najboljoj namjeri da se ukaže na nečiju humanost i lijep gest, djeca izlože tome da svi znaju da su u stanju potrebe i da im je neko pomogao.

– Zato se mora na svaki mogući način voditi računa o tome da se obezbijedi materijalna sigurnost i stabilnost porodice. U mom mandatu doneseno je dosta zakona, ali mi je najviše žao što ovaj zakon o podršci porodica s djecom nije usvojen – zaključuje ministar Drljača.

Kantonalni zakoni u FBiH, osim različite visine dječijeg dodatka, propisali su i različite kriterije za one koji mogu dobiti taj novac. Pravo na dječiji dodatak u KS imaju one porodice čiji prihodi po članu domaćinstva ne prelaze 120 KM i u kojima niko od članova zajedničkog domaćinstva nije vlasnik preduzeća ili samostalne radnje ili ima registriranu dopunsku djelatnost, vlasnik je ili posjednik motornog vozila, osim ako su u pitanju osobe s invaliditetom koje po propisima iz oblasti porezne i carinske politike mogu uvesti ili na domaćem tržištu kupiti motorno vozilo kao i ortopedsko ili drugo pomagalo. (Tuzlanski.ba)