U sarajevskoj Katedrali “Srca Isusova” u subotu je održana sveta misa za žrtve blajburške tragedije. Misu, koja je naišla na vrlo oštre reakcije bh. javnosti, predvodio je vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, javlja Anadolu Agency (AA).
Puljić je u propovijedi, uz ostalo, poručio kako “nitko nema pravo zanemariti žrtve za koje danas molimo. Mi kršćani vjerujemo u život vječni i u uskrsnuće mrtvih, kao i u besmrtnost duše. Iz te vjere molimo i odajemo dužno poštovanje zemnim ostacima svih žrtava”.
“Danas, obilježavajući 75. obljetnicu bleiburških žrtava, koje su bile žrtve mržnje i nasilja, želimo dići dostojanstveno glas poruke da se zaustavi manipuliranje žrtvama. Povijest se ne gradi politizacijom i manipulacijom, nego na temelju činjenica uvažavajući uzroke i posljedice. Želimo da se prestane s dvostrukim mjerilima u poštivanju žrtava mržnje i masakra. Svaki pokojnik ima nekoga koji krvari u srcu ne samo zato što pokojnika nema jer su mučeni i ubijeni, nego zato što se niječe povijesna istina u ime neke političke ‘istine’, mitologije i moći koje se povode nekim drugim interesima”, kazao je Puljić tokom mise, koju je nazvao, “za žrtve Bleiburškog polja, i za sve žrtve mržnje”.
Oko Katedrale od jutarnjih sati policija je poduzla jake mjere sigurnosti, kako je ranije i najavljeno iz MUP-a Kantona Sarajevo. Od devet sati pa sve do završetka mise bilo je obustavljeno kretanje vozila i pješaka u kvartu oko Katedrale.
U Strossmayerovoj ulici, prekoputa Katedrale, koja je također zatvorena za pješake, dozvoljen je pristup novinarima i snimateljima, koji su se okupili u velikom broju. Na nekoliko tačaka oko Katedrale bile su postavljene barijere, a kontrolu kretanja vršio je veliki broj pripadnika policije.
Neposredno pred početak mise, na drugom kraju Strossmayerove, u Ulici Zelenih Beretki, manja grupa građana donijela je transparente “Ustaše su fašisti”, “No passaran”, “Sramota” i “Nećemo zaboraviti zločine NDH u Jasenovcu”. Mogla se čuti i pjesma “Bella ciao” i druge partizanske pjesme, kao i parola “Smrt fašizmu, sloboda narodu”.
Kako je ranije saopćeno iz Vrhbosanske nadbiskupije, misi je, osim sveštenika koji su vodili misu, prisustvovalo 20 osoba, među kojima predsjednik Federacije BiH Marinko Čavara, hrvatski ambasador u BiH Ivan Sabolić, predsjednik HDZ-a 1990 Ilija Cvitanović te još nekoliko časnih sestara i sveštenika.
Istovremeno, u naselju Marijin-Dvor, pored zgrade Filozofskog fakulteta u Sarajevu, održan je mirni skup Saveza antifašističkih boraca Narodnooslobodilačkog rata (SABNOR). Okupljeni građani su tom prilikom odali počast žrtvama koje su ustaške snage ubile tokom Drugog svjetskog rata. Potom je održana protestna šetnja do spomenika Vječna vatra, podignutog 1946. godine, na prvu godišnjicu oslobođenja Sarajeva od fašista.
Posljednjih nekoliko dana upućen je veliki broj oštrih osuda i reakcija na održavanje “mise za Bleiburg” u Sarajevu. Iako iz Katoličke crkve u BiH tvrde da molitva “nije ništa više nego sjećanje na nevino ubijene žrtve u Bleiburgu”.
Zbivanja oko jugoslovensko-austrijske granice u maju 1945. godine, po okončanju Drugog svjetskog rata i sloma tadašnje paradržavne i pronacističke tvorevine Nezavisne države Hrvatske koja je obuhvatala i dio teritorija BiH, najčešće se nazivaju “blajburška tragedija”, “pokolj u Bleiburgu” ili “križni put hrvatskog naroda”.
Obilježavanje tih događaja organizuje se u znak sjećanja na bijeg nekoliko hiljada pripadnika profašističkih i pronacističkih pokreta sa područja tadašnje Jugoslavije, među kojima je najviše bilo ustaša i domobrana, a po nekim historičarima i četnika. Na austrijskoj granici savezničke snage su ih dočekale i vratile na teritorij Jugoslavije gdje su partizani dio njih strijeljali, dio se vratio na jugoslovenski teritorij među kojima su neki kasnije amnestirani.
Za vrijeme SFRJ nije bilo govora o poslijeratnim masakrima, a istrage o mjestima masovnih grobnica počele su krajem 1990-ih. Masovne grobnice u Teznu otkrivene su 1999. prilikom gradnje autoputa, Barbarin rov kod Hude jame 2009, te na lokacijama na hrvatsko-slovenskoj granici… U Hrvatskoj nije bilo sistematskih istraživanja, a konačan broj žrtava, koji se procjenjuje na nekoliko desetina hiljada, nije zvanično utvrđen.
