Subota, 31. Jula 2021.
Tuzlanski.ba logo

Upoznajte bivšeg holandskog vojnika koji se vratio da živi u Srebrenici (FOTO)

Preuzmite sliku

U Srebrenici svi pričaju da je lud. I da ima para, jer vozi ogromnog crvenog hamera. Odmahuju glavom kad ga pomenemo, nisu ga skoro vidjeli i kažu da je najbolje da ga tražimo u kafanama u Bratuncu.

Da nije bilo još jednog Holanđanina kojeg smo slučajno sreli u Srebrenici, vjerovatno bismo stvarno morali u obilazak kafana u potrazi za Robom. Što nam, vjerovatno, ne bi ni teško palo. Ovako, dobili smo njegov telefon i na konfuznom engleskom dogovorili da svratimo kod njega.

Svratite dobija novu dimenziju ako ste Rob Zumer, bivši holandski vojnik koji već nekoliko godina živi u Srebrenici. Jer on ne živi baš u Srebrenici. Živi na pola puta između Potočara i Srebrenice, pa onda desno.

  • holandjanin-zivi-srebrenica-vojnik (8)
  • Poslije tog desno se ide još malo više od kilometra asfaltiranog puta i još toliko neasfaltiranog, kojim se penjete. Na 1,100 metara nadmorske visine, iznad Srebrenice i Potačara, nekadašnji vojnik UNPROFOR-a sagradio je svojim rukama kuću i malo carstvo. Po ogromnom dvorištu razbacan je građevinski materijal, od pjeska do blokova. Svakog dana nadograđuje svoje imanje. To je i bukvalno posljednja kuća u brdu u kojoj živi sa dvije mačke i psom, ako ne računamo koze kojima je sagradio mali obor u dijelu dvorišta.

    – Za vrijeme rata su me svi znali kao onog vojnika sa velikom puškom. Patrolirao sam gradom – priča nam dok se upoznajemo.

    Sipao nam je rakiju. Odlična je. Klizi. Pita nas šta mislimo, koliko ima gradi.

    – 40?

    – Manje. Pravim je za prijatelje iz Holandije. Oni ne vole kad gori grlo, ali mora da grije stomak.

  • holandjanin-zivi-srebrenica-vojnik (4)
  • Rob je u Srebrenicu došao prvi put u januaru 1995. godine i otišao u julu, zajedno sa ostalim vojnicima UN–a, preko Zagreba, u kome su pijani slavili činjenicu da su izašli živi iz Bosne.

    Ponovo je došao 2009. godine na Marš mira i odlučio da se u Srebrenicu vrati na duže. Svi ga pitaju zašto. U intervjuima koje je do sada dao, uglavnom nakon Marša mira 2009, piše da je odlučio da u Bosnu dođe sa porodicom. Nama je ispričao drugu priču.

    – U decembru 1995. sam bio kod roditelja, koji žive u Francuskoj u brdima, kao i ja sada. Tada mi se desio prvi klik u glavi. Flešbekovi iz Srebenice. Postao sam agresivan. Kad bi mi neko u klubu, recimo, samo prišao ili mi je izgledao čudno, ili bih samo pomislio da mi izgleda čudno, prišao bih i udario ga. Bio sam jako agresivan. Svakog dana sam se tukao. A to nisam ja. Ja mrzim tuču.

    Zbog posttraumatskog stresnog poremećaja odlučio je da napusti naporan privatni biznis koji je imao u Holandiji. Kad se razveo, odlučio je i da se preseli.

    – Ja ne volim probleme. Sve sam ostavio ženi. Uzeo sam hamfija i došao ovde – kaže rukom pokazuje na parkiranog crvenog hamera.

    U dvorištu je i semafor.

    – Donio sam ga iz Holandije, u ogromnoj prikolici u kojoj su bile ostale stvari kad sam se selio. Jednom sam ga sa komšijama uključio i igrali smo se ovdje – smije se.

    Izgleda kao da ni jednog trenutka ne žali što se vratio da živi u brdu iznad nekadašnje baze. Ovdje je zbog tri stvari planine, šume i “polako”.

    – Polako je način života koji mi se najviše sviđa, a koji nisam vidio nigdje osim na ovim prostorima. To je ono kada nešto treba da se završi pa neko pita “kako ćemo, šta ćemo?”, a dobije odgovor : “Polako…” . To meni treba, no stress life – zaključuje.

  • holandjanin-zivi-srebrenica-vojnik (13)
  • Živi u maloj zajednici sa komšijama. Pomaže, kolje, cijepa drva, siječe šumu, uzgaja koze, muze. Ponekad po svom imanju maše palicama za golf i udara loptice gore-dole.

    Kada ne radi oko kuće, on je u Bratuncu, mjestu udaljenom nekoliko kilometara, naseljenog pretežno srpskim življem. Obično ide u restoran kod jednog od svojih najboljih prijatelja.

    – Ne razumijemo ni riječ jedan drugoga. Ali uvijek nađemo načina da se skapiramo, makar pantomimom – rukama i nogama.

    Naravno, nisu svi u okolini Srebrenice toliko druželjubivi. Ako je odluka bivšeg holandskog vojnika da ostavi sve i preseli se u područije gdje su se desili masakri, a kojim je u to vrijeme patrolirao, nama zbunjujuća, nije teško zaključiti kakva osjećanja to budi kod ljudi koji su sve to proživjeli. I sa jedne i sa druge strane. Ali i sa treće.

    – Čelnici opštine me ne vole naročito. Bošnjaci i dalje smatraju da mi, vojnici mirovnih snaga, snosimo dio krivice za sve što se ovdje desilo. Mislim da zbog toga ne mogu da urgiram da meni i komšijama srede put do ovdje. Još uvijek rješavam i neke legalne probleme mog boravka u Bosni.

    Sipa nam još po jednu i pali sarajevsku Drinu. Kad je došao u Srebrenicu, plan je bio da pokrene biznis i zaposli ljude, ali nije uspio.

    – Recimo da sam upoznao neke loše ljude.

  • holandjanin-zivi-srebrenica-vojnik (14)
  • U selu smo od istih onih koji govore da je lud čuli da su ga “neki ljudi” prevarili kada je došao, dva puta su mu naplatili istu zemlju i šumu koju je kupio. On nam samo kaže da je teško nalazio ljude koji su spremni da za pošten rad budu pošteno i plaćeni. Pet godina kasnije, živi od zemlje koju obrađuje, i penzije koja je jako mala. Kaže, 100 eura.

    Na Robovoj terasi sjedimo zajedno sa Muamerom, koji je 1995. godine imao deset godina. Upoznali smo ga dan ranije u gradu. Kad je čuo da idemo do “onog” Holanđanina, pitao je da krene sa nama.

    – Eto, gledaj ovo sad, sjedimo vi iz Srbije, ja i Holanđanin. Ludilo – kaže.

    – Pa, to jeste napredak – kaže Rob.

    – Ja mislim da te se sjećam iz baze 1995 – kaže mu Muamer iznenada.

    – Moguće, kažem ti, imao sam najveću pušku.

    Na trenutak smo zaćutali. Pogled sa terase na kojoj sjedimo zajedno sa mačkama i psom postaje ljepši kako sunce zalazi.

    – Crveno je nebo, svake večeri. Ne znam zašto večeras nije. Mogu to da budu lijepe slike – kaže nam Rob.

    Pričamo o prednostima i manama života u prirodi. Životu u malom mjestu. Kako je u Beogradu, kako u Tuzli i Sarajevu, Bajinoj Bašti i Ljuboviji koje su “tamo iza onog brda”.

  • holandjanin-zivi-srebrenica-vojnik (21)
  • – Ja sam ustvari ti, Robe – kaže Muamer.

    – Od kada sam se vratio u Srebrenicu, prije nekoliko godina, sanjam o tome da svoje imanje kraj Drine sredim ovako kao ti i da tu živim. Probao sam i život u velikom gradu, ali nije to za mene. Ubijeđen sam da će uskoro svi pobjeći iz velikih gradova. Samo još ženu da ti nađemo da se ganjate po ovim sobama.

    – To je jedina stvar koja mi nedostaje – iskreno odgovara Rob. – U početku mi je možda i prijala samoća, ali sada je sve nepodnošljivije.

    Sipa nam još po jednu. Flaša je sada prazna. Tek kad smo mu popili skoro svu rakiju, više nije bilo neprijatno pričati o ratu.

    – Rat zna loše ljude sa obje strane, to pokašavam svima da objasnim. Vidio sam mnogo toga. Mogu da vam kažem samo ono u šta sam siguran, ne ono što sam načuo – priča Rob.

  • holandjanin-zivi-srebrenica-vojnik (17)
  • Muamer ne voli kada se priča o tome vremenu, posebno u društvu.

    – Sjećam se, jednom je za vrijeme rata neko organizovao projekciju filma pomoću agregata. A kada su ih pitali odakle im gorivo rekli su, pa ukrali smo od UNPROFOR-a – kaže Muamer kroz smeh. Nervozno ustaje i šeta okolo.

    I Rob se na to osmjehuje i klima glavom. Kaže da je bio već mjesec dana u Holandiji kad je saznao šta u Srebrenici desilo.

    – Pomislio sam, “ovi ljudi su glupi”, ja sam sve vreme bio tamo i ništa nisam znao. Nisam mogao da povjerujem. Onda su stizale potvrde, pa fotografije i onda shvatiš. Svi smo glupi. To je jedino što tada možeš da pomisliš – kaže.

    Obilježavanje dve decenije mu je najteža godišnjica do sada.

    – Imamo privatne grupe na Facebooku mi vetarani, bivši vojnici. Od početka ove godine njih četvero se ubilo. Dvadeset godina je teže od deset.

  • holandjanin-zivi-srebrenica-vojnik (12)
  • Na trenutak se pretvara u depresivnog bivšeg vojnika.

    – Kad gledate film o Srebrenici, vidite nas na žurci u Zagrebu, mi nismo znali šta se desilo. Znali smo da je rat i da se nešto desilo, ali nismo znali šta tačno i koliko je veliko. Tada, u Zagrebu, je bio prvi put da smo imali alkohol i nismo bili pod stresom.

    – Nevjerovatno je koliko je poslije dvadeset godina i dalje sve sjebano.

    U tome smo svi saglasni. Kažemo mu da smo tog dana bili i u Potočarima, nekadašnjoj bazi u kojoj je živio, i da jedan dio centra izgleda zaista loše.

    – Ja ne volim memorijalni centar. Tačnije, ne volim ljude koji sve to vode.

    Rob postavlja isto pitanje kao i svi u Srebrenici i okolini. Kako je moguće da je memorijalni centar zapušten – ništa se ne menja, memorijalna soba propada već dvadeset godina i pored toliko donacija iz inostranstva.

    – Na jednoj komemoraciji sam im javno rekao ono što mislim, a to je da rat donosi loše ljude sa obje strane i da je sramota što poslije toliko godina nema nikakvog pomaka. Loše se završilo. Prijetili su mi smrću.

    Rob se i dalje bori za svoje mjesto među ljudima sa kojima dijeli istoriju. Dobru ili lošu, kako ponavlja. Pokušava da sa njima izgradi i budućnost. Dobru ili lošu. Ipak, ta borba, izgleda, nije ništa u odnosu na fajt sa traumama od kojih ne može da pobjegne, čak i kada je u Bosni.

    – Prije dvije godine, na moto skupu kod Srebrenice, prišao mi je lik iz Potočara, poznat po incidentima, i rekao mi da sam špijun. Udario me je jednom, baš jako. Pogledao sam ga, ušao u Hamfi i odvezao se kući. Tad sam rekao sebi “Vau, uspio si”. Obično bih ga polomio – priča.

    Rob Zumer se trudi da stalno bude okupiran poslom. Da radi, a ne da razmišlja.

    – Jedna je stvar razmišljati o nečemu i željeti to, a potpuno druga to zaista i uraditi. Sada moram da zapisujem stvari koje treba da odradim, jer nekada me glava toliko boli da nisam u stanju da razmišljam.

    Glava mu je često teška, a misli haotične.

    – Kada je tako pokušavam da radim neki glup posao, da sječem drva u šumi ili tako nešto. Ali nekada ni to ne pomaže, nekada ne mogu ništa ni da radim – kaže.

    – Tada zaključam kuću i pješaka krenem do Bratunaca. Hodam polako, piše Vice.rs 

    (Autori: Petra Živić i Stefan Veselinović)

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje