Život Radovana Karadžića otkriva rođenog nacionalističkog masovnog ubicu još od njegove mladosti

Radovanu Karadžiću ostalo je još samo sedmica dana do suočavanja s trenutkom kad će mu i službeno zapečatiti sudbinu. S obzirom na optužnicu i iznesene dokaze protiv njega, Međunarodni sud za ratne zločine u Haagu mogao bi ga bez problema osuditi i na doživotnu zatvorsku kaznu. Denis Džidić, kao novinar BIRN-a, napravio je za Balkan insight uoči donošenja presude 20. marta presjek Karadžićevog života. Selo Petnjica nedaleko od gradića Šavnika u Crnoj Gori u kojem je Karadžić rođen 19. juna 1945., općinom je postalo tek 2013. Mjesto je i danas, kao što je bilo i u doba kad je Karadžić rođen, većinski bošnjačko. Tri četvrt stoljeća poslije Karadžić je stanovnik zatvorske jedinice UN-ovog suda u Scheveningenu kod Haaga u Holandiji i čeka presudu za genocid i brojne ratne zločine tijekom rata u 90-ima u BiH.

Do tog statusa u životu je prošao razdoblja u kojima je bio psihijatar, pjesnik, politički vođa i “duhovni iscjelitelj”. Do jučer ratni nacionalistički predsjednik bosanskohercegovačkih Srba u martu 2016. prvostepeno i je osuđen na 40 godina zatvora zbog najgorih ratnih zločina koje je Europa vidjela još od nacističkih i fašističkih divljanja iz Drugog svjetskog rata. Proglašen je krivim za genocid nad Bošnjacima u Srebrenici 1995., za ubijanje i progon Hrvata i Bošnjaka širom BiH, za teroriziranje građana Sarajeva tokom višegodišnje opsade glavnog grada bivše jugoslavenske republike i za uzimanje pripadnika UN-ovih snaga u BiH kao taoce. Genocid iz 1992. po nekim drugim mjestima BiH nije mu sudski dokazan.

Karadžić je na sudu ustvrdio da “ne postoje dokazi za namjeru provođenja etničkog čišćenja”. Tvrdio je i to da je tokom opsade Sarajeva poginulo samo nekoliko civila, zapravo ih je pobijeno 10.000, od čega svako deseto dijete, te da su njegove snage samo branile sarajevske Srbe dok su Muslimani provocirali sukobe. Zapravo je nemali broj Srba također sa sugrađanima Bošnjacima i Hrvatima završio unutar opsjednutog grada.

Stanje u Haagu nekoliko dana uoči pravomoćne presude tako je da Karadžić uskoro puni 74 godine, da tužiteljstvo za njega traži doživotni zatvor, da se on svako malo žali na zdravstvene probleme i uporno pokušava isposlovati da mu dopuste korištenje Skypea u zatvorskoj ćeliji. U septembru je Karadžićeva odbrana uspjela u tome da se predsjednik sudskog vijeća Theodor Meron izuzme iz ovog slučaja, nakon što je obrana stala tvrditi da ne može biti pristran jer je upravo on na ranijim suđenjima označio Karadžića kao odgovornog za zločine po Srebrenici, Sarajevu i drugim dijelovima BiH. Odbrana je tvrdila da Meron ne može biti objektivan, jer bi, suočen s dokazima u korist Karadžića, bio suočen s nužnosti da presudi protiv svojih ranijih pravomoćnih sudskih zaključaka. Kako ne bi kompllikovao krunsko, historijsko suđenje u Haagu, jer Milošević je ipak umro tokom suđenja, po mnogo čemu sudeći velika je vjerovatnost da je slučajno ubio sam sebe, Meron je radije sam odstupio.

Čovjek koji je s nacionalističkim istomišljenicima početkom 90-ih udario temelje Republike Srpske nije morao ovako završiti. Balkan Insight podsjeća da je školu pohađao u Nikšiću, da bi potom na medicinski fakultet otišao u Sarajevo, a to što je psihijatriju specijalizirao u klinici na Koševu u tom gradu, desetljećima poslije pokazat će se kao mračna i bolesna ironija života.

Supruga Ljiljana također je bila ljekar, za njegovog sina Sašu BIRN ne zna čime se bavi poslije rata, a kći Sonja je potpredsjednica parlamenta Republike Srpske kao zastupnica do jučer očeve Srpske demokratske stranke. Za njenu političku karijeru Karadžić je svojedobno rekao da je “posebno sretan što se njoj posvetila kako bi poboljšala kvalitetu života ljudi”. A kakav je Karadžić bio komšija do rata? Porodica je živjela u Sutjeskinoj ulici u Sarajevu, odakle ih Hajrija Smajić pamti kao dobre komšije. “Njegova supruga liječila je moju majku. Jedina stvar zbog koje mi je žao jest što mi nisu rekli da se nešto sprema (misli na rat), tako da i ja mogu otići iz Sarajeva. Jer u to vrijeme mi je dijete imalo 10 godina”, kazala je za BIRN.

Stan Karadžića, rekla je, otada je prazan, niko tamo ne dolazi. U profesionalnom dijelu Karadžić je najviše liječio pacijente koji su patili od depresije, prvo u Sarajevu, potom u Beogradu. Hobi i velika ljubav tokom cijelog života bila mu je poezija. 1969. godine prvi put je nagrađen za svoju poeziju, nagradom “Jovan Dučić”, nazvanom po međuratnom monarhijskom jugoslavenskom diplomatu, porijeklom iz Trebinja, koji je tokom Drugog svjetskog rata iz SAD-a podržavao četnički pokret. Iza današnje perspektive to djeluje sudbinski. Drugu nagradu za poeziju Karadžić je dobio u maju 1994., znači u trećoj godini vladavine Borisa Jeljcina Rusijom, od Udruženja ruskih književnika. Nagrada je nosila ime Mihaila Solohova.

Jednu zbirku pjesama objavio je kad je već bio u bijegu pred međunarodnim zakonom koji ga se na kraju i dočepao. “Čujem korake razaranja/ Grad gori kao tamjan u crkvi/ U dimu vidim našu savjest/ Između naoružanih grupa, naoružano drveće/ Sve što vidim je naoružano/ Sve je vojska, borba i rat”, pisao je svojedobno u pjesmi “Sarajevo”. O sebi je Karadžić uvijek imao jako visoko mišljenje, pričao je prije nekoliko godina u jednom intervjuu Ismet Čerić, Karadžićev nadređeni dok je ovaj radio u bolnici na Koševu: “Ponekad je to bilo apsolutno nevjerovatno. Rekao bi: ‘Ja sam izvrstan pjesnik, ja sam izvrstan psihoterapeut, ja sam izvrstan biznismen u komunističkom sistemu.’ U to vrijeme mislili smo da je riječ tek o jedninstvenom smislu za humor.” Sredinom 80-ih Karadžić je upao u probleme sa zakonom. Uhapsili su ga zbog sumnje da je pronevjerio javna sredstva kako bi platio gradnju svoje vikendice na Palama iznad Sarajeva. Proglašen je krivim i osuđen, ali je prethodno već toliko proveo u pritvoru, da nije dodatno išao u zatvor.

U pritvoru, iza rešetaka, društvo mu je pravio Momčilo Krajišnik, također zbog pronevjere društvene imovine, samo što je Krajišnik novac krao iz energetske firme u kojoj je radio. Krajišnik je u 90-ima postao predsjednik parlamenta RS-a i za BIRN je rekao da su se baš u zatvoru njih dvojica zbližila: “On je za mene prijatelj i dobar čovjek. Kroz to smo skupa prošli i ne želim se sjećati. Ostali smo bliski. Znam da on nikada nikoga nije mrzi i nikada nije htio da se ikome dogodi išta loše.” Po osnivanju SDS-a 1990. Karadžić je postao prvi stranački predsjednik. SDS je bio dio antikomunističke koalicije, isprva se zalažući da BiH ostane dijelom Jugoslavije. Karadžić je svojedobno za SRNA-u rekao da on tu poziciju nije htio. “Nisam htio biti aktivan političar. Nisam htio niti voditi Republiku Srpsku i to ne bih niti učinio da nije došlo do rata.”

Izbori u BiH u novembru 1990. ispalo je da su kao pobjednike istaknuli tri nacionalističke stranke u toj jugoslavenskoj republici: SDS, SDA i HDZ BiH. Miro Lazović iz SDP-a prisjetio se koliko je često u parlamentu govorio protiv Karadžićeve agresivne nacionalističke politike u to vrijeme. “Karadžić je predlagao stvaranje Velike Srbije”, rekao je za BIRN.Podsjetio je da je Karadžić bio taj koji je prvi rekao da će, ako BiH postane neovisna, i Bošnjaci i BiH nestati. U oktobru 1991. Karadžić je u parlamentu izrekao one svoje jezive riječi u vrijeme kad je rat već gutao Hrvatsku, ali su mnogi još uvijek mislili da valja niko nije baš toliko nenormalan da pokreće klanje čak i u BiH. “Put kojim vodite Bosnu i Hercegovinu je ista ona autostrada pakla i stradanja kojom su pošle Slovenija i Hrvatska. Nemojte misliti da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a Muslimanski narod možda u nestanak, jer Muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rat ovdje”, rekao je 17. oktobra.

BiH je proglasila nezavisnost 1992., tada još kao Republika BiH. Ubrzo je izbio rat. U tri i pol godine rata Karadžić je cijelo vrijeme bio i predsjednik RS-a i zapovjednik vojske paradržave srpskih nacionalista. S tih pozicija pamte se njegove izjave, naprimjer, iz 1994. kada je granatiranje tržnice Markale i ubistvo 68 ljudi za Borbu komentarisao da “mi imamo vrlo disciplinovanu vojsku… niko ne može otvoriti vatru bez direktne naredbe”. Tada mu možda nije bilo na kraj pameti da bi mu se izjava mogla vratiti kao bumerang. Govorio je i to da “Srbi nikada neće napustiti Sarajevo i da će taj grad biti glavni grad buduće srpske države”. Do danas negira da je kriv za pokolj hiljada ljudi kod Srebrenice, a Krajišnik je otišao i dalje: “On se uvijek borio protiv ratnih zločina. Nije htio zločine i ako ima pravde, njega će osloboditi.” Krajišnik je na istom sudu također proglašen krivim za ratne zločine i osuđen na 20 godina. Što se suda tiče, u brojnim ranijim presudama protiv ratnih zločina u BiH praktično je već dokazano i bogato dokumentovano da je sav užas te zemlje i pokolj masa ljudi “neodgovarajućih” etničkih i vjerskih pripadnosti organiziran i da je u toj organizaciji Karadžić bio na čelu.

Prva optužnica protiv Karadžića podignuta je još 1995., samo nekoliko mjeseci nakon genocida u Srebrenici. Tek prije tri godine Karadžić je uspio barem priznati da je riječ o “groznom zločinu”. Rekao je to za BIRN, ali je rekao i to da je uvjeren da će biti oslobođen, negirao je da je bila riječ o genocidu i umanjivao je broj pobijenih ljudi. “Ono što se doista dogodilo u Srebrenici dovoljno je loše tako da nam preuveličavanje broja žrtava neće pomoći da dođemo do razumijevanja i mira između nas. Nepotrebno ubistvo samo i jednog čovjeka je užasno, kamoli ubistvo nekoliko stotina ljudi, što je, naprimjer, neporeciv broj žrtava s povezima na očima. Oni koji su to učinili iznad su svih neprijatelja Srbima, tako i neprijatelji obitelji pobijenih i muslimanske zajednice”, rekao je. No, to mu je širom svijeta, pa i BiH, malo ko vjerovao. “Kada su počele istrage 1998.godine, Karadžić je izdaleka nadgledao sistematsko uklanjanje dokumenata koje je ova ustanova tražila”, u lice mu je rekao tužitelj 2016., malo prije nego što će mu sud prvostepeno dosuditi 40 godina. Karadžić je tvrdio da je šokiran, da ne može vjerovati da je proglašen krivim za kojekakve užase, uopće, koji je uoči rata otvoreno prijetio svime onime što će direktno prouzročiti smrt skoro 100.000 ljudi. S te strane Karadžićevo poricanje zločina uklapa se u patološki obrazac poricanja zločina od mnogih drugih masovnih ubica. Karadžić je u bijegu pred zakonom bio od 1996. kada je za njim bila raspisan potjernica.

Britanski novinar Julian Borger napisao je o lovu na njega čak i knjigu, a za BIRN je komentarisao da je više od jednog desetljeća uspio biti u bijegu isključivo zato što nije bilo političke volje da ga se uhvati. Pritom nije mislio samo na režim Slobodana Miloševića u Srbiji, nego i na međunarodnu zajednicu koja je bila zabrinuta da bi njegovo hapšenje moglo ugroziti ionako krhki mir u BiH. Isprva se skrivao tako otvoreno na Palama da se to teško moglo i nazvati skrivanjem. No, kako je pritisak porastao, pobjegao je u Srbiju. Za njim je SAD raspisao nagradu od 5 miliona dolara i tek 2008. uhapšen je u Beogradu pod lažnim imenom Dragan Dabić, pretvarajući se da je iscjelitelj. Njegov američki advokat Peter Robinson opisao ga je kao “harizmatičnog, inteligentnog i empatičnog čovjeka, posvećenog svom narodu”. OK, to mu je bio pravni savjetnik, pa drugačije nije niti mogao reći. Sasvim suprotna slika čovjeka ukazala se tokom suđenja na kojem je svjedočilo 500 svjedoka. Uoči izricanja pravomoćne presude, dok tužitelji traže doživotnu, on i dalje tvrdi da ga treba osloboditi. (Express.hr)