Bježeći pred ratom, Ukrajinka Olena Višća stigla je krajem februara s porodicom u Olovo, gradić smješten 50 kilometara sjeveroistočno od Sarajeva.

Četiri dana trebalo joj je da, sa sinom i suprugom Zehridom, državljaninom BiH, doputuje iz Dnjipra, grada u središnjoj Ukrajini. Nakon putovanja automobilom od Ukrajine, preko Mađarske i Hrvatske, utočište je 28. februara pronašla u suprugovoj porodičnoj kući u selu Čuništa kod Olova.

No, strahuje da će za sedam morati ponovo na put. U BiH nije podnijela zahtjev za azil, pa je, u roku od 30 dana nakon dolaska, dužna napustiti zemlju.

“Narodu u BiH smo beskrajno zahvalni, jer nas na svakom koraku pita šta nam treba. No, ne znam zašto država nema rješenja za nas. Ovdje imamo sve, ali moramo bježati u neku drugu zemlju u kojoj nemam ni smještaj, ni rodbinu, ni novac”, kaže Olena za Radio Slobodna Evropa (RSE).

Prema podacima humanitarnih organizacija, više od 200 Ukrajinaca stiglo je u BiH, otkako je 24. februara počela ruska invazija na njihovu zemlju. Do sada su međunarodnu zaštitu, odnosno azil, od Ministarstva sigurnosti BiH zatražile samo tri osobe iz Ukrajine. Ukrajinici ne dobijaju po automatizmu status izbjeglica, jer još nije usvojen mehanizam koji bi to omogućio, poput onog koji je uvela Evropska unija (EU) i koji bi im osigurao da ostanu u BiH. Nacrt takve odluke je spreman, ali još nije usvojen.

Ukrajinci koji su stigli u BiH i koji nisu zatražili azil tretiraju se kao stranci, te, na temelju bezviznog režima, nakon 30 dana moraju napustiti zemlju. Olena kaže da po dolasku u BiH nije dobila dovoljno informacija o mogućnostima i načinima podnošenja zahtjeva za azil što je, prema Zakonu o azilu BiH, prvi korak za dodjeljivanje statusa izbjeglice.

Ona još nema definiran plan o narednim koracima i razmišlja o tome da otputuje u susjedne zemlje, Hrvatsku ili Srbiju. Nakon prelaska državne granice vratila bi se u Olovo, čime bi joj ponovo u BiH bio odobren jednomjesečni boravak. Ova Ukrajinka za RSE kaže da joj nije jasno zašto izostaje institucionalna podrška izbjeglicama u zemlji koja je proživjela rat, devedesetih godina prošlog stoljeća.

Mogućnost vidi u vizi koja omogućava dugoročni ostanak u BiH, ali za to mora dostaviti niz dokumenata, poput uvjerenja da se protiv nje ne vodi krivični postupak.

“Da dobijem ove dokumente morala bih se vratiti u Ukrajinu, a kod nas ništa ne radi. Ni policija, ni bilo šta, jer svi brane zemlju. Ne znam šta ćemo ako ovo potraje“, ističe ona.

Olenin suprug Zehrid Višća odselio je iz BiH u Ukrajinu 1991. godine. Više od 30 godina, živio je i radio u Dnjipru, drugom po veličini gradu u toj zemlji. Na povratak u BiH odlučio se nakon što je, kako kaže, krajem februara čuo prve eksplozije.

“Kada sam čuo prvu raketu da je eksplodirala, rekao sam svojima da idemo kući. Strahota je to bila. Četiri dana putovanja i gužve, jer su svi krenuli prema jednoj granici”, ispričao je za RSE.

Iz Ukrajine je uspio otići zahvaljujući pasošu BiH, s obzirom na to da su vlasti te zemlje od početka ruske invazije muškarcima zabranile napuštanje zemlje. Zehrid je potom tri puta odlazio na mađarsko-ukrajinsku granicu, kako bi spasio i članove porodice, te prijatelje iz Ukrajine.

U BiH je dovezao dvadesetak ljudi, među kojima je devetero djece, te roditelji supruge Olene. Smjestio ih je u porodične kuće, kao i kuće koje su mu ustupili prijatelji u Olovu.

Zehrid ističe da je dolazak izbjeglica iz Ukrajine prijavio Službi za poslove sa strancima BiH, koja je nadležna za upravljanje migracijama na prostoru BiH.

“Na granici sam već pitao šta da radimo, ali su rekli da nemaju pojma. Ispada da moram sa suprugom izaći iz zemlje, jer je ona prva došla. Poslije toga morao bih voziti i ostale i opet ih vraćati kako bi ostali ovdje. Kako sam dalje počeo rješavati i tražiti, saznao sam od ljudi informacije o azilu”, kaže Zehrid, ističući da planira ponovo posjetiti Službu za poslove sa strancima u potrazi za savjetima.