U Srebrenici, gradu u kojem je u ljeto 1995. godine počinjen genocid, iz dana u dan sve je teži život.

Oni koji su se vratili smatraju da ova sredina živi samo određeni period u godini, a to je proljeće kada dođu ljudi koji žive u Sarajevu ili Tuzli. Da bi život normalno funkcionisao u gradu u kojem i danas postoje sjenke prošlosti potrebno je obnoviti neke firme, banju Guber, ali je potreban i povratak ljudi koji će tu biti tokom cijele godine, piše Anadolu Agency (AA).

Sadmir Nukić je jedan od mladih ljudi, koji su se nakon genocida u Srebrenici, počinjenog u julu 1995. godine, vratio na svoje ognjište. Godinama je bio u izbjeglištvu, ali nakon završenog Pravnog fakulteta odlučio se vratiti u naselje Soloćuša. Radi i živi u ovom gradu u kojem je život sve teži.

“Naravno da je teško živjeti u ovim uslovima, ako si žrtva genocida i ako te niko ili vrlo malo njih, tako doživljava. Pokušavaju da to negiraju i na neki način te dvostruko vrijeđaju. To je posebno vidljivo kod djece koja idu u školu, koja nemaju pravo na svoj jezik i historiju. Naravno da to boli sve nas, posebno žrtve, a mene je posebno strah da i moja djeca neće preživjeti ono što sam ja preživio”, poručio je Nukić.

On je povratkom u Srebrenicu dao priliku životu u ovom gradu. Međutim, smatra, da je njegova porodica na neki način kolateralna šteta zbog čega će možda, u budućnosti, “morati dići sidro i pobjeći u neke normalnije krajeve”.

“Koplja se lome preko Srebrenice. Nije zgodno živjeti ovdje. Prvenstveno, jer smo non-stop pod nekom represijom i pritiskom, kako od ljudi koji žive ovdje i uzimaju naše resurse i radna mjesta, ali i ljudi sa strane koji na neki način gledaju Srebrenicu kao na ostvarenje nekih svojih ciljeva”, rekao je Nukić.

Zbog toga je, prema njegovim riječima, vidljivo da u Srebrenici ništa ne može opstati pa zato nemaju pekare, obućara…

Dotakao se i nedavnih izbora i posljednjih dešavanja s tim u vezi.

“Izbori u BiH su problem izbornog zakona koji je dozvolio to što je dozvolio u smislu da se određene zloupotrebe mogu dešavati, a da za njih niko ne odgovara. To je posebno vidljivo u rubnim opštinama i u Srebrenici gdje ljudi, koji tu praktično žive, najmanje se pitaju, a za sve su odgovorni. Ljudi sa strane, uglavnom iz drugih država, pa i susjednih opština žele da vladaju Srebrenicom, a da u njoj ne prenoće nijednu noć”, rekao je Nukić.

Smatra da bi u “Srebrenici jedino poželjno i pravično rješenje bilo da građani koji u njoj žive i odlučuju o svojim pravima i obavezama i onima koji će ih predstavljati”.

“U takvom slučaju bi mogli govoriti o fer i pravičnim izborima”, kazao je Nukić.

– Srebrenica živi samo određeni period u godini –

Bračni par Alić iz Srebrenice, Radomirka (26) i Hariz (28), u Srebrenici su otvorili slastičarnu i kafić.

“Ova sredina živi samo određeni period u godini, a to je proljeće kada dođu ljudi koji žive u Sarajevu ili Tuzli. Zimi većina tih ljudi ne živi ovdje, a razumijem ih jer su to uglavnom stariji ljudi. Srebrenica više živi na proljeće, ljeto i malo na jesen. Sve se dešava do tri sata, a nakon toga je sve prazno”, kazala je Radomirka.

I ona je komentarisala nedavno održane izbore navodeći da u nekoj drugoj sredini ne bi bilo bitno da li je na vlasti Srbin ili Bošnjak.

“Dok je u Srebrenici bitno. Bitno je ko je tu jer na to drugačije gledaju ljudi sa strane. Da bi Srebrenica živjela puno toga bi se trebalo pokrenuti, prvenstveno banja Guber i dok ona ne proradi ovdje neće biti nekog trajnog života”, pojasnila je Radomirka.

 

Poručila je da je teško živjeti u gradu u kojem nema dovoljan broj ljudi.

“Živjeli smo u nadi da će ova sredina da oživi. Međutim, kako koja godina prolazi teško da će oživjeti”, poručila je Radomirka koja sada razmišlja o odlasku, ali najviše zbog djece.

Mali broj ljudi sreli smo na ulici, a među njima je i Vidosava Jovanović koja u Srebrenici živi 55 godina.

“Rođena sam u jednom selu, 15 kilometara od Srebrenice. Teško je ovdje živjeti, kako se ko snađe”, kazala je Jovanović.

Istakla je da ima dobre odnose sa komšijama Bošnjacima.

“Što se tiče običnog naroda, lijepo živimo, poštujemo se, zajedno pijemo kafe. Kada sam bila bolesna slali su mi hranu. Običan narod može svugdje zajedno, a fotelja je fotelja”, rekla je Jovanović.