Nakon saznanja da je sin demobilisanog borca Šefika Muminovića iz Živinica obavijestio medije da će zapaliti sebe, svoju majku, djecu i sestru zaputili smo se prema kući porodice Muminović u mjesto Meštrići.
Odmah po dolasku srećemo zabrinute komšije koje kažu da od jutarnjih sati nikoga nisu vidjeli iz porodice Muminović.
“Čuli smo da Nedim u kući drži kanister benzina i da prijeti da će zapaliti čitavu svoju porodicu. Žao nam je zbog svega što se dešava to su divni i čestiti ljudi koji su dosta propatili u životu” kazao je za Tuzlanski.ba Meho Rahimić mještanin sela Meštrići.
Od Omera Nuhanovića saznajemo da čitvo selo teško živi i svi se nalaze u teškoj materijalnoj situaciji. Čak i Omer danas zavisi od svog sina jer je ostao bez zaposlenja.
“Niko vam ovdje ne radi, možda par kuća da ima stalno zaposlene i to je to. Veliki broj mojih komšija radio je u Konjuhu Živinice dalje vam je sve jasno.” priča nam Omer.
Dok razgovaramo sa komšijama demobilisanog borca Šefika Muminovića u susret nam dolazi Hazim Rahimić otac bivšeg reprezentativca Bosne i Hercegovine Elvira Rahimića.
Od njega saznajemo da u njihovo mjesto političari dolaze samo pred izbore kad im trebaju glasovi.
“Niko o ljudima ne vodi brigu, mi se između sebe pomažemo koliko možemo, ali do kada?” – pita se Hazim Rahimić.
Nakon razgovora s komšijama nastavljamo prema kući Šefika Muminovića koji je u tom trenutku u Sarajevu pokušao da se otruje tabletama.
Na vratima nas je dočekuju suze njegove kćerke koja je zabrinuta za svog oca ali razumije njegovu patnju i bol koju proživljava posljednjih 20 godina.
Pred našu ekipu izlazi i Šefikov sin Nedim koji nas je ljubazno pozvao da uđemo. Nismo smo se previše iznenadili kada smo na stolu pored džezve s kafom ugledali benzin u plastičnoj ambalaži.
“Svi ćemo da gorimo, spremni smo na najgore zbog situacije u kojoj se nalazimo. Nas osam ovdje živi i nemamo nikakvih primanja, tata se borio za ovu državu, zdravlje je za nju dao a danas nema šta da jede.” – kaže nam Nedim vidno potresen.
Od supruge Džemile Muminović također saznajemo pojedine detalje njihove životne priče.
“Sve što smo imali morali smo prodati za hranu i lijekove, više život u ovakvim okolnostima nema smisla. Spremna sam da gorim skupa sa svojom djecom u unučadima” – kaže nam jecajući i kroz suze Džemila.
Nakon razgovora kojeg možete pogledati u video prilogu članka, zazvonio je Nedimov mobitel, zvao ga je otac. Uslijedila je tišina…”Otac se vraća kući, napravili su sporazum. Dobio je obećanje da ću dobiti posao u rudniku” kaže u nevjerici Šefikov sin.
(Tuzlanski.ba)
