Uprkos činjenici da je tokom ratnog perioda zabilježeno na desetine primjera korištenja bojnih otrova, suzavaca i drugih gasova za torture, ubistva i skrivanje tijela, skoro niko nije odgovarao za ove zločine, čije su posljedice trajne.

Ubacivanje otrova u prostorije pune civila u logorima, sipanje kiselina na tijela u cilju njihove razgradnje, kao i ispaljivanje halucinogenih gasova u šume, samo su neki od zabilježenih slučajeva korištenja bojnih otrova tokom rata u BiH, piše Balkanska istraživačka mreža (BIRN).

Korištenje ovih otrova zabranjeno je međunarodnim konvencijama o postupanju s civilima i ratnim zarobljenicima, nakon što je tokom Prvog svjetskog rata preko pet posto svih stradalih na frontu ubijeno upotrebom nekog bojnog otrova.

Do sada je pred Haškim tribunalom i sudovima u regionu riješeno preko 800 predmeta ratnih zločina, ali se korištenje bojnih otrova i hemijskog oružja u njima samo spominje usputno, najčešće kao jedna od metoda zlostavljanja u logorima.

U Državnom tužilaštvu kažu za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) da trenutno nemaju nijednu istragu koja se vezuje za korištenje otrova ili hemikalija u ratu.

Osobe koje su preživjele ove torture naglašavaju da su posljedice otrova “smrtonosne i dugoročne”.

Logoraši iz Keraterma kod Prijedora ispričali su da je 24. jula 1992. godine izvršen masakr u “prostoriji broj 3”. Jedan od njih je rekao da “su te noći u prostoriju ubacili nekakav otrov na nervnoj bazi”, zbog koga su zatvorenici počeli halucinirati.

“Mi smo počeli pjevati, a kasnije smo se i počeli tući između sebe. Oni su postavili u dvorište oružje i pucali kroz vrata na nas. Više nas je umrlo od onog otrova nego od metaka. Moja dva stričevića su umrla od otrova, a ne od metaka, a mojih komšija i prijatelja bilo je ranjenih na sve strane”, ispričao je preživjeli M.N.

Stručnjaci za mentalno zdravlje ističu da je korištenje otrova u ratu pokušaj da se planski napravi što veća šteta s ciljem uništenja određene populacije ili iživljavanja nad zatočenima, kao i da osobe koje su to radile vjerovatno pate od mentalne bolesti.

Gušenje u logoru

U Đačkom domu u Bileći, gdje su 1992. godine bili zatvoreni bošnjački muškarci, prema kazivanju preživjelih, među zatočenike su ubacivani bojni otrovi, suzavci i dimne bombe.

“Mi nismo znali šta je… Kada smo se počeli gušiti, shvatili smo da su bojni otrovi”, prisjetio se svjedok Željko Bajramović.

U presudi Haškog tribunala Mići Stanišiću i Stojanu Župljaninu – koji su osuđeni na ukupno 44 godine zatvora za zločine u BiH – navodi se da su se “zatvorenici u Bileći od gasa gušili, da su povraćali i da su im oči bile nadražene, a da je sutradan Sajto Bajramović od posljedica mokrio krv i imao napade”.

U istoj presudi stoji da su u podrum u Podlugovima, u kojem su bili zatvoreni civili Bošnjaci i Hrvati, srpski stražari ubacili dvije patrone s otrovnim gasom, od kojeg su se pojedinci razboljeli, a jedan muškarac i preminuo.

“Svjedok ST-004 je u svom svjedočenju izjavio da ga je počelo peći grlo i da se osjećao kao da gori. Zatočenici su uspjeli da provale vrata i pobjegnu iz podruma”, navodi se u presudi.

Neki svjedoci su na suđenjima u Haagu i BiH za zločin počinjen na Korićanskim stijenama kazali da su srpske snage u cilju skrivanja zločina sipale hemikalije na tijela.

Na suđenju Branku Vlači pred Sudom BiH, svjedok Armin Balešić je rekao da mu je u “Bunkeru” u Vogošći, gdje je bio zatočen u ljeto 1992. godine, najgore bilo bacanje suzavca u prostoriju u kojoj su bili zarobljenici.

“Suze oči, kišeš, plačeš”, opisao je Balešić.

Psiholog Senadin Fadilpašić i neuropsihijatar Abdulah Kučukalić smatraju da je korištenje bojnih otrova u ratu rađeno u cilju planskog uništenje jedne populacije.

“Očito da je postojao sistematski plan i cilj za uništenje i postojala je strategija da se na taj način postupa sa zarobljenicima kako bi se ostvario taj cilj”, kaže Fadilpašić.

Kučukalić dodaje da je riječ o “kršenju konvencija o zabrani upotrebe otrova i da osobe koje to rade već imaju planski razrađen sistem kako u što većem broju onesposobiti ili ubiti ljude koji se nalaze u logorima”.

S druge strane, sociolog Srđan Puhalo smatra da su bojne otrove koristili samo “psihopate”, a da se nije radilo o “sistemskom i planskom korištenju”.

“Meni to liči na neke psihopate, koji su došli do toga nečega i ‘hajde sad da se zezamo – imamo sad suzavac i hajde da vidimo šta će se desiti ako to bacimo’… To je bilo čisto iživljavanje nad ljudima… Isti ti ljudi su vjerovatno i ubijali i udarali i silovali”, kaže Puhalo.

S njim se slaže i bivši logoraš Samir Pojskić, koji tvrdi da su najgori ljudi u ratu koristili otrove.

“Radi se o prijeratnom ljudskom otpadu, većina tih stražara je imala neke životne frustracije…. Kažem iživljavanje, jer metode koje su koristili nadmašuju i one najgore ljudske porive. Mene zato ne čudi da su korištena sva sredstva kako bi se logoraši prije svega dodatno ponizili i obezvrijedili kao ljudska bića, a zatim i uništili”, naglašava Pojskić.

Psihologinja Ivanka Jakovac ipak smatra da su neki vojnici koristili otrove samo jer im je naređeno.

“Ukoliko oni ne bi izvršili te naredbe, bili bi strijeljani ili kažnjeni. A naredbodavci, to su osobe koje uglavnom u sebi imaju neke crte mentalne bolesti”, mišljenja je Jakovac.

Trajne posljedice po zdravlje

Bivši logoraš iz Prijedora Sudbin Musić kaže da su u Omarskoj ljudi ubijani na desetine načina i da je svaki od njih podjednako zabranjen konvencijama kao i korištenje gasova.

“Otrovi su samo još jedan u nizu načina torture… Pripisao bih to psihologiji mase iz koje su isplivali takvi monstrumi”, smatra on.

Doktori ističu da brojni logoraši danas imaju zdravstvene probleme hronične prirode zbog izlaganja hemijskim otrovima.

Jakovec smatra da je zbog izlaganja otrovima moguće imati posljedice do kraja života.

“Kako izlaganje otrovima može imati uticaj na somatski dio, tako može i na psihu, jer se to ne može odvojiti. Svako trpljenje, trauma i strahovi ostavljaju dugoročne posljedice”, naglašava ona.

Kučukalić kaže kako posljedice ovise o vrsti korištenog otrova – nervni otrovi djeluju na psihu i mozak te mijenjaju mentalno stanje i ponašanje logoraša, a drugi otrovi djeluju na krvni sistem, jetru, srce ili druge organe.

“Kad je riječ o nervnim otrovima, koji djeluju na mozak i mijenjaju ponašanje, to svakako ostavlja ne samo privremene nego i trajne posljedice na mentalnom planu, a često izazivaju i smrt”, pojašnjava Kučukalić i dodaje da žrtve mogu imati halucinacije, priviđanja i poremećaj percepcije.

Nekadašnji logoraši pozivaju da se uradi kvalitetna studija o posljedicama po zdravlje osoba koje su u ratu izlagane i bile u dodiru s otrovima i hemikalijama, kao i da se otvore istrage koje će posebno procesuirati ove zločine.