Djeca su dio globalne virtualne generacije i upotreba interneta u obrazovnom procesu im nije strana.

Kako se epidemija korona virusa širila Bosnom i Hercegovinom, tako su i mjere za njeno suzbijanje postajale oštrije, a jedna od mjera u zaustavljanju nekontroliranog širenja virusa, koji je dosad u svijetu odnio hiljade života, bila je i obustava tradicionalno organizirane nastave. Ljekari i epidemiolozi rekli su svoje mišljenje, a nadležne institucije izdale jasne direktive i deseci hiljada učenika i studenata bili su primorani ostati kući.

Takva situacija postala je izazov za hiljade nastavnika i pedagoga širom zemlje jer obrazovni proces nije smio biti obustavljen, a djeca nisu više mogla pohađati redovnu nastavu. Nove prilike tražile su nove metode održavanja uobičajenih aktivnosti, pa su edukatori posegnuli za novim praksama i novim medijima komunikacije. Učionička nastava možda je prekinuta, ali nastavni proces nije zaustavljen, kaže za AJB profesorica Sanela Merjem Rustempašić.

“Nastava nije obustavljena. U ovom trenutku se primjenjuje online nastava. To jest drugačiji način rada, poučavanja i komunikacije. Ako bude potrebe te se vlasti odluče da se učionička nastava obustavi do kraja školske godine, bit će to sigurno u cilju zaštite naše djece i njihovog zdravlja. To i jest najvažnije. Što se tiče savladavanja gradiva, i to ne bi trebao biti problem. Naši edukatori su sposobni i svakako se umiju prilagoditi novim zahtjevima. Jako su angažirani u ovom procesu, sarađuju u timovima, dijele materijale, istražuju i sve to da bi učenicima ponudili najbolje.”

‘Školu ne čini zgrada’

Iako mnogi zabrinuti roditelji pitaju koliko će se gradiva moći savladati tim “zamjenskim metodama učenja”, profeosrica Irma Čehić tvrdi da brige ne treba biti. Uz pomoć novih tehnologija mnogo je jednostavnije realizirati nastavno gradivo.

“Sigurno je da će biti utjecaja na količinu nastavnog gradiva, ali, prema informacijama koje imamo sa terena, od nastavnika i od roditelja, vrlo intenzivno se realizira online nastava i obrađuje se mnogo gradiva. Važno je jasno postaviti prioritete i realizirati sadržaje tako da se od učenika traži kritičko promišljanje i rješavanje problema, a ne reprodukcija gradiva na nivou znanja i razumijevanja, odnosno prepričavanja. Tako je i znanje koje time stječu trajnije i upotrebljivije.”

Opći dojam da su “škole zatvorene” potpuno je pogrešan, kaže Rustempašić. Možda kao fizički objekti, ali proces učenja nije prekinut. Javno mišljenje, posebno stariji, moraju biti svjesni činjenice da su današnja djeca dio globalne virtualne generacije i da njima upotreba interneta u obrazovnom procesu uopće nije strana.

“Školu ne čini zgrada ni zidovi i prostorije u njoj. Školu čine djeca i njihovi nastavnici, tako da se ne slažem da učenici u ovom periodu izostaju iz škole. Tu su oni. Online i svakog dana. U ovom periodu primjenjuju se neki drugi načini učenja. Nama odraslima su neobični, ali našoj djeci nisu. Ovo su internetske generacije. Učenicima ovaj vid nastave sigurno nije problem. Ovo su neke nove situacije u kojima svi izlazimo iz svojih zona komfora i hvatamo se u koštac sa nečim novim i drugačijim. Zato je timski rad posebno bitan. Divno je vidjeti kako djeca sarađuju, šalju zadatke putem Vibera i pomažu jedni drugima kako bi ih što uspješnije riješili.”

Javnost posebno zanima gdje će i kako djeca, koja više fizički ne pohađaju školu, provoditi vrijeme, a na to pitanje Rustempašić daje veoma jednostavan odgovor:

“Naravno da će roditelji biti zaduženi i odgovorni za svoju djecu i način na koji će njihova djeca provoditi dane. Roditelji trebaju pratiti preporuke nadležnih i stručnih organa, te djelovati u skladu sa naloženim. Bit će to sigurno težak period, ali sigurnost djece mora biti na prvom mjestu.”

Čehić kaže da sve zavisi od uzrasta djece i dodaje:

“Starija djeca mnogo više trebaju društvo vršnjaka, izvan doma, pa će to vjerovatno i roditeljima i djeci biti veći izazov. Ali, i ovdje mogu pomoći različite društvene mreže, koje im omogućavaju posredan kontakt s vršnjacima.”

Stanje se nije moglo predvidjeti

I dok stanje proizvedeno mjerama s ciljem suzbijanja širenja epidemije korona virusa mnoge pomalo podsjeća na prve dana rata u Bosni i Hercegovini, Rustempašić kaže da se nastavni proces u uvjetima epidemije ne može porediti s nastavom koja se odvijala tokom rata.

“Smatram da se ratne učionice i današnje online ne mogu porediti. Djeca su danas sigurna u svojim domovima, ne strahuju od snajpera ili granata. Imaju resurse za rad i nesebičnu i stručnu pomoć svojih nastavnika.”

Čehić, s druge strane, smatra da postoji neka sličnost između stanja koje je nastupilo u proljeće 1992. i ovog sada, ali i da su to tek površne sličnosti, ističući da su razlike ipak dublje, jer se danas nastoji spriječiti bilo kakav vid socijalne interakcije.

“S jedne strane jest, s druge nije moguće povući paralelu. Tokom agresije postojale su podrumske škole, pa čak i vrtići, koji su radili sa manjom grupom djece. Sada, zbog sprečavanja širenja zaraze, vrlo je važno da ne postoji takav socijalni kontakt. S druge strane, sada imamo napredne tehnologije (TV, internet) koje nam omogućavaju brz prenos informacija i elektronsko slanje materijala, pa nije potrebno prepisivanje gradiva i pravljenje tzv. nastavnih listića, koje smo svi radili u ratu. Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu nastava je obustavljena u trećem tromjesečju; danas je nastava samo drugačije organizirana.”

Bez obzira na komentare u javnosti i izazove koje nastavnici širom Bosne i Hercegovine uspješno savladavaju, ovo stanje bilo je nemoguće predvidjeti. Važno je biti fleksibilan i usvajati nove nastavne pristupe i principe učenja, jer je to jedini način da se odoli svim iskušenjima. Svakog dana rješavaju se novi problemi, kaže Rustempašić, napominjući da je sistem online nastave otvorio cijeli niz pitanja o kojima se prije možda i nije intenzivno razmišljalo.

“Ovo je situacija koja nas je sve manje-više iznenadila. Svakim danom rješavaju se neki novi problemi. Sistem online nastave otvorio je pitanja poput kako organizirati nastavu za učenike koji nemaju internetsku konekciju ili računar, kako će funkcionirati učenici mlađeg školskog uzrasta, kako će zahtjevima odgovoriti učenici čija braća i sestre imaju iste obaveze, a imaju jedan računar, kako će se snaći nastavnici koji nisu informatički pismeni, šta činiti ako ostanemo bez internetske konekcije… Zato je potrebno strpljenje i duboko razumijevanje svih sudionika online nastavnog procesa. Posebno bih istakla i činjenicu da se na vrijeme obustavila učionička nastava i da se nije rizikovalo.”

I Čehić ističe da se ovakva situacija nije mogla predvidjeti, a s problemima koji su zadesili bh. obrazovanje suočile su se i mnoge druge zemlje svijeta.

“MONKS, ali i ostala ministarstva obrazovanja u Bosni i Hercegovini našli su se pred jednim potpuno novim i drugačijim problemom, za koji još nijedna zemlja nema adekvatno rješenje. Sigurna sam da ćemo naći najbolje rješenje, sukladno situaciji na terenu i našim mogućnostima. Što se na početku širenja zaraze svi budemo ponašali odgovornije i prema sebi i prema drugima u našoj okolini, to će posljedice pandemije u našoj zemlji biti manje, a time ćemo prije vratiti i tipično funkcioniranje odgojno-obrazovnog sistema.” (Al Jazeera)