Rijetko što tako precizno ukazuje na dubinu krize koja je zahvatila Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu poput svježih novogodišnjih želja, koje su građani ovih dana masovno izricali pred kamerama i mikrofonima.

Piše: Helena Puljiz

Prigodne novinarske ankete nekad su i ovdje, nakon što je nastupio mir, upućivale da su naše želje posve slične željama drugih europskih građana: ljubav, zdravlje, više novca, harmonija u obitelji, putovanja, više slobodnog vremena… No, i to se promijenilo. Najveća i najčešće javno izrečena želja s početka ove godine jest posao. Posao, pa dobro zdravlje. I to je to.

Iako u Hrvatskoj imamo 10.000 ljudi koji imaju posao i rade, ali za to im poslodavci ne isplaćuju plaće, biti zaposlen gotovo da je postalo društveni statusni simbol. Grunfova “Tko leti vrijedi, tko vrijedi leti, tko ne leti ne vrijedi” glatko se pretapa u “Tko radi vrijedi, tko vrijedi radi, tko ne radi ne vrijedi”. To što gotovo 70 posto od 1,1 milijun hrvatskih radnika prima manju plaću od prosječne, to što ni prosječna plaća nije dovoljna da bi se pokrili osnovni životni troškovi mnogima više nije važno jer sama činjenica da odlazite na posao, pa još i primate kakvu-takvu plaću smatra se životnim dobitkom.

Za neprivilegirane skupine građana, koje ne žive od političkih sinekura ili povlaštenih mirovina, a takve ovdje čine većinu, imati posao znači imati i priliku da se izbjegne krajnja bijeda, znači nadu da će se možda jednom živjeti i bolje. Imati posao donosi i slutnju da se može izbjeći sudbina 330.000 blokiranih sugrađana koji se najvjerojatnije za svojih života neće izvući iz financijske propasti. Ponekad se čini da vlasti ne žele rješavati taj problem samo da bi tih 330.000 nesretnika drugima služilo kao opomena.

Pakovanje kofera
Radno sposobna populacija mlađa od 45 godina, koja nikako nije mogla do posla ili posla koji znači mjesečna primanja veća od minimalca, pakira kofere i odlazi tamo gdje ima posla i plaća od kojih se može živjeti. Odlaze da bi mogli živjeti živote dostojne čovjeka, imati krov nad glavom bez okova dužničkog ropstva, da bi se mogli vjenčati, imati djecu, prijatelje, slobodne vikende, izlete i godišnje odmore. Odlaze da bi živjeli živote kakve su ovdje živjele njihove bake i djedovi, nekad i majke i očevi. Razmjeri iseljavanja radno sposobnog stanovništva diljem regije gotovo su jednaki ratnom egzodusu. Rat je nekako i završio, poraće nikako da završi.

Dok sam slušala sve te svoje sugrađanke i sugrađane kako jedna za drugom i jedan za drugim ponavljaju želju da imaju posla i da ih zdravlje posluži da mogu raditi, pomislila sam: “Evo, živimo u vremenu u kojemu bi na našim državnim granicama moglo pisati i ‘Dobro došli! Posao oslobađa!'”

Kad se životne želje većine građana neke države svedu na želju da se ima posao i da ih zdravlje služi kako ne bi ovisili o stranputicama urušenog zdravstvenog sustava, kad mladi masovno napuštaju tu državu jer u njoj nemaju nikakve perspektive, onda se mora postaviti i pitanje kakvog uopće smisla ima takva država. U liberalnom kapitalizmu, za koji smo se odlučili kad smo odbacili socijalističku praksu i teoriju, država ne bi trebala građanima osiguravati posao. Država u takvom sustavu služi da uspostavi vladavinu prava i uvjete za zdravo tržišno natjecanje, a to bi trebalo rezultirati gospodarskim rastom, općim napretkom i jačanjem mehanizama socijalne države.

Taoci ortačkog kapitalizma
No, Hrvatska, a i Bosna i Hercegovina taoci su ortačkog / rođačkog (crony) kapitalizma, u kojem je jedino važno da se održavaju čvrste i bliske veze vlasnika tvrtki i političkih elita. Poslovni uspjeh tada ne ovisi o genijalnim idejama, vrijednom radu, kreativnosti i inovacijama nego o političkim povlasticama, ugovorima s državom koji se sklapaju bez javnih nabava, raznim nezasluženim subvencijama koje se iz državne blagajne slijevaju na račune ortaka i rođaka.

Sva istraživanja posljednjih godina pokazuju da većina građana priželjkuje zaposlenje u državnim i javnim institucijama i tvrtkama, institucijama i tvrtkama u rukama lokalnih vlasti, jer to znači da će imati kakvu-takvu egzistencijalnu sigurnost. Uostalom, čak i radnički sindikati imaju stvarni utjecaj samo u državnom i javnom sektoru.

Nekad je jedna od sigurnih ulaznica u svijet rada bilo članstvo u Komunističkoj partiji Jugoslavije. Danas je to iskaznica neke od parlamentarnih stranaka. Da bi se jednom osvojeno sjedalo u publici državnog ili lokalnog aparata zadržalo, i onda i danas treba se držati zlatnog pravila “Šuti i radi!” Isto pravilo vrijedi i u većini privatnih tvrtki, a do te su mjere povezane s političkim strankama da nije uputno slobodno izražavati ni političke stavove ako želite, je li, imati posao.

Većina je građana na početku ove 2018. godine prihvatila, kao neminovnu životnu činjenicu, da ovdje one koji nisu dio političko-poslovne oligarhije samo posao oslobađa. Ljudi dragi, jesmo li se za to borili? (Al Jazeera)