Nedjelja, 24. Mart 2019.
Tuzlanski.ba logo
Preuzmite sliku

Sarajevskom kolegi darovala bubreg: Dobila sam brata

Više od dvije hiljade osoba u Bosni i Hercegovini osuđeno je ići na dijalizu. Mnogi od njih mogli bi zamijeniti brojne sate provedene u bolnici vremenom provedenim sa svojim porodicama i prijateljima, ali zakoni o transplantaciji trenutno otežavaju cijeli proces doniranja organa, piše Večernji list BiH. 

Jedna od tih osoba mogao je biti i Evir Dugalić, čija je dijagnoza bila otkazivanje bubrega i odlazak na dijalizu. Evir Dugalić jedan je od omiljenih profesora u V. sarajevskoj gimnaziji, muž i otac koji je navikao aktivno provoditi svoje vrijeme, a odlazak na dijalizu za njega je značio potpunu promjenu načina života i to njegova dugogodišnja prijateljica i kolegica Rabija Bosnić, pedagoginja u V. gimnaziji, nije mogla dopustiti te se nesebično odlučila donirati mu bubreg i omogućiti mu da punim plućima nastavi svoj život.

Odgovarajući donor

“Kad se on razbolio i doznao da će morati ići na dijalizu, nisam puno razmišljala o tome hoću li se odlučiti na ovaj čin. Mi se dugo poznajemo i družimo pa mi je to došlo nekako prirodno. Prije njegove bolesti nisam puno znala o dijalizi. Nisam znala kako ona čovjeka uništava polako, koliko je čovjek vezan uz jedno mjesto i ne može nigdje otići jer svaki drugi dan mora ići u bolnicu i tamo provoditi četiri do pet sati. Za čovjeka koji je do tada bio vrlo aktivan to je veliko ropstvo. Jedan slobodan čovjek odjednom postane zarobljenik vlastitog tijela”, rekla je gospođa Rabija. Njegova supruga mu je također htjela donirati bubreg te su zajedno išle na testiranje kako bi uštedjeli na vremenu. Nakon urađenih pretraga nalazi su pokazala da zbog određenih zdravstvenih problema Elvirova supruga ne može donirati bubreg, no srećom, gospođa Rabija je bila odgovarajući donor.

Poslije pronalaska odgovarajućeg organa započela je administrativna borba prikupljanja potrebnih dokumenata i pronalaska novca za operaciju. “Veći problem od same transplantacije je bio prikupiti novac za operaciju. Jedan dio je pokrilo osiguranje, ostalo smo morali sami skupiti”, kazala je gospođa Bosnić. Oko godinu i pol trajala je njegova borba. Odlazak na dijalizu, skupljanje novca i potrebnih dokumenata bilo je jako iscrpljujuće, ali je na kraju urodilo plodom. Transplantacija je uspješno urađena devetnaestog listopada u bolnici Michallon koja se nalazi u francuskom gradu Grenoble. Gospođa Rabija je dan prije operacije otišla u Francusku, a njezin prijatelj Elvir morao je ranije otići kako bi pripremili njegovo tijelo na novi organ i osigurali da njegov organizam ne odbaci bubreg. “Ne znam koliko je operacija trajala, kada se probudila Elvir je već bio budan, a ja sam bila pomalo zbunjena i nisam bila svjesna je li transplantacija već gotova”, prisjeća se Bosnić.

Zauvijek povezani

Ovo iskustvo doživotno je povezalo ovo dvoje prijatelja. Rabija je ispričala kako su u bolnici Michallon postali porodica. Kada je jedna od medicinskih sestara pitala Elvira ko je osoba koja mu je donirala bubreg, on je odgovorio da je to njegova sestra, a i gospođa Rabija osjeća isto. Darovala je bubreg, a zauzvrat je dobila brata. “Da on nije dobio novi bubreg, morao bi otići u penziju. Može se jedno vrijeme izdržati i usklađivati dijalizu i ostale obveze, ali nakon nekog vremena to je stvarno nemoguće i najčešće se ljudi odlučuju otići u penziju. Ne razumijem našu državu koja ne radi na tome da se svima omogući transplantaciju, a ne razumijem ni ljude koji mogu gledati svoje najbliže kako pate, a sami mogu okončati tu patnju”, rekla je Rabija. Vidjela je kako stvari funkcioniraju na zapadu u uređenim državama gdje se ovakve operacije rade dugi niz godina. Kao nekoga ko radi s mladima, rastužuje je činjenica da naši mladi moraju ići izvan granica kako bi se dokazali.

Imaju potencijala, ali ne i podršku države, to je povezala i sa svojim slučajem doniranja organa. Ona je velikodušno ponudila bubreg svom kolegi, ali zbog zakona u FBiH operacija nije mogla biti izvršena i morali su tražiti riješene izvan granica. Onima koji žele učiniti isto što i ona, ali se boje da će oporavak biti težak, poručuje da se osjeća dobro, ništa je ne boli, ali, naravno, mora se jedno vrijeme paziti. Njezin brat Elvir, kako ga sada zove, uspješno se oporavlja i ubrzo će se vratiti svome uobičajenom životu.

“Moja porodica me odlično poznaje i zato ih ovo nije iznenadilo. Iako su bili zabrinuti, podržali su me u mojoj odluci i opet bih ovo učinila bez ikakvog razmišljanja. Iako do novca nije lako doći, zdravlje ne smije ispaštati, pa i ako je potrebno sve rasprodati kako bi se omogućila operacija, to se u potpunosti isplati”, svjedoči Rabija. Želi da dijete njezinog prijatelja što duže ima oca. Kao pedagog čula je mnoga iskustva djece koja su odrasla bez očeva te ju je i to dodatno motiviralo. “Htjela sam omogućiti svom bratu da vidi svoje dijete kada diplomira, kad se uda i da zapravo vidi kako njegova djeca stasaju u odrasle ljude i osnivaju svoje porodice. Da proživi svoj život punim plućima, bez bojazni što donosi sutra”, kaže Rabija.

Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje