Neopisiv je osjećaj kad imamo jedna drugu za najboljeg prijatelja u trenucima kada je teško i kada je potrebna iskrena podrška. Zajedno smo u službi od samoga početka i zajedničkim snagama, naporima i trudom smo dostigle svoje ciljeve, pričaju za “Nezavisne” Edina i Amina Zukić, bliznakinje iz Sarajeva u službi Oružanih snaga BiH.

Ove dvadesetšestogodišnjakinje odmah nakon završetka srednje škole prijavile su se u vojnu službu te kao vojnici imaju već više od šest godina staža.

Tokom vojne službe završile su Ekonomski fakultet u Sarajevu, nakon čega su se prijavile na javni konkurs za prijem oficira u Oružane snage BiH. Ove godine završavaju osnovnu oficirsku obuku. “Želja da postanemo oficiri se javila kada smo završile srednju školu i kada je izašao konkurs za prijem vojnika u profesionalnu vojnu službu kojim je data mogućnost da i žene mogu biti dio Oružanih snaga BiH”, kaže Amina.  Kako kaže, odgajane su u porodici u kojoj je rad na prvom mjestu, a biti vojnik znači biti spreman na rad, red i disciplinu.

“Kroz svoje školovanje bile smo aktivne u mnogim sportskim takmičenjima tako da nam i fizički napor nije stran, a jedan period smo trenirale košarku. Biti vojno lice odnosno obući uniformu koja nosi zastavu naše zemlje je za nas čast i privilegija”, istakla je Edina.  Ove bliznakinje su saglasne da obući uniformu svaki dan, nositi čizme na 40 stepeni ili biti vani na -15 je veoma zahtjevno, kao i mnoge obuke i odlasci na teren. Samim tim takav način života zahtijeva psihičku jačinu, a ne samo fizičku, kako se misli. Uglas kažu da je velika prednost što su zajedno u vojsci jer su jedna drugoj podrška, oslonac i vjetar u leđa.

“Zahvaljujući jedna drugoj danas smo na obuci za oficire, za šta smo se obje jednako trudile i u trenucima kada bi jedna i malim dijelom posustala međusobno smo se ohrabrivale i motivisale da više radimo kako bismo bile bolje i postizale što bolje rezultate”, kaže Edina.  Kako kažu, ne postoji nijedna mana što su zajedno u službi, već je velika prednost što imaju jedna drugu. “Jedna bez druge danas ne bismo bile tu gdje smo i sigurno ne bismo postigle rezultate koje danas imamo iza sobe”, iskrene su ove sestre.  Prema njihovim riječima, prilikom stvaranja novih poznanstava nailazile su na različite reakcije kada bi pomenule da su pripadnice OS.  “U dosta slučajeva prva reakcija je nevjerica i čuđenje, naročito na samom početku naše karijere, kada i nije bio veliki broj pripadnica Oružanih snaga. Međutim, i te kako dobijamo potpunu podršku, poštovanje i riječi hvale od suprotnog spola”, kaže Amina.

Da bi zadobile poštovanje kolega, dodaju, treba prvenstveno da poštuju same sebe, te da budu podrška jedna drugoj i isključivo svojim radom i znanjem da pokažu i dokažu da mogu biti ravnopravne s muškarcima.  “Same Oružane snage funkcionišu kako na individualnom tako i na timskom radu. Trudimo se prvenstveno biti korisni članovi tima, jedinice, samim tim korisni pripadnici OS”, dodaje Edina.  Kako kažu, nemaju previše slobodnog vremena jer su trenutno na obuci za oficire OS BiH pa im je svakodnevica treniranje, učenje i druženje s kolegama i koleginicama. Ističu da nema razlike u obuci između polova, jer je obuka kako za vojnike, tako i za oficire, standardizovana i jednaka za oba pola.  “Od prvog dana kada smo zadužile uniforme shvatile smo da svi imamo jednaka prava i obaveze”, kažu bliznakinje. Dodaju da u samoj obuci nema prostora kako bi se neko poštedio, odnosno favorizovao zbog pola ili neke druge pripadnosti. “Ali sa druge strane, postoje norme provjere fizičke spremnosti sa standardima različitim za spolove i životnu dob”, kaže Amina.  Dodaju da imaju potpunu podšku roditelja i da su ponosni na njih, što im mnogo znači.  “Kroz karijeru su nas pratili i podržavali, što nam je davalo snagu da se trudimo i radimo na sebi kako bismo bile što uspješnije, a njihov ponos učinile većim”, kaže Edina.

Budući da su bliznakinje, često dogodi da ih zamijene, jer liče, ali već su navikle na takve situacije tako da im to ne predstavlja problem. Amina priča da svakodnevno ima dosta angdota jer ona i Edina rade isti posao, a kako kažu, najviše ih je bilo na početku jer većina kolega nije znala da ima sestru bliznakinju. “Najviše anegdota je bilo na samom početku naše karijere. Dok je moja sestra radila u Sarajevu, a ja u Zenici, preko vojnika kurira sam poslala poštu iz Zenice u Sarajevo, gdje sam mu dala broj telefona i rekla da po dolasku u Sarajevo kontaktira koleginicu koja će preuzeti poštu. Kada je došao u Sarajevo i nazvao pojavila se moja sestra bliznakinja, a on je ostao u šoku i izbezumljen samo je pitao: ‘Kako si ti uspjela prije mene iz Zenice stići u Sarajevo’, misleći od moje sestre da sam ja”, kaže kroz smijeh Amina.