Četvrtak, 28. Marta 2024.
Tuzlanski.ba logo

Remenar Vojislav Antonić: Vješti majstor starog zanata (FOTO)

Preuzmite sliku

Remenari, majstori koji su kroz istoriju ostali poznati po vještini da od malih komada kože naprave mnogo, danas gotovo da ne postoje.

Vojislav Antonić ima 75 godina i jedan je od rijetkih na ovim prostorima koji i dalje od kože pravi opremu za konje, orme, amove, ali i kaiševe, futrole za pištolje, noževe i slično.

O vještini remenara, prema riječima Antonića, najbolje svjedoči priča iz istorije.

Kada su Srbi bili pod Turcima, tražili su dozvolu da prave crkvu, pa im je beg rekao ‘možete napraviti crkvu kolika je tireća koža’. Sarači i remenari su uzeli tu kožu površine četiri kvadrata, izrezali je i tako dobili kožu dužine 400 metara“, kaže Antonić, koji naglašava da su remenari oduvijek društveni i jako emotivni ljudi.

  • Remenar Vojislav Antonić002
  • – Remenari bili veoma cijenjeni, a onda dođe velika industrijalizacija –

    On je remenarski zanat izučio 1957. godine, nakon tri godine učenja kod, tada najpoznatijeg majstora u Banja Luci, Boška Malinovića.

    Na zanat je došao kao četrnaestogodišnji dječak u takozvani Pokriveni sokak, bezistan, mjesto na kojem se sada nalazi banjalučka Tržnica.

    Tu je bila okrugla malta, dućani, ćefenci, razne zanatlije, opančari i remenari“, izjavio je Vojislav Vojo Antonić i napomenuo da remenare još zovu i sarači i satleri.

    Kaže da su u vrijeme kada je on završio zanat majstori njegove struke bili jako cijenjeni.

    U to doba vršena je eksploatacija šljunka, cementa, sve su konji vozili i remenari su bili kao servis, svaki majstor imao je alat. Idemo pukla je orma i majstori odlaze da se popravi“, prisjeća se Vojislav.

    Tako je bilo do 1960. godine, ali onda je došlo do velike industrijalizacije, pa je posla bilo još desetak godina.

    A unazad 20-30 godina to je sve zamrlo. Sada novi bogataši, biznismeni kupuju konje iz hobija pa ima mušterija, ali problem je što nema materijala“, rekao je ovaj starac.

    Prema njegovim riječima, danas bi svi htjeli nešto jeftinije, a njegovi proizvodi u potpunosti su ručno izrađeni, kao i dijelovi koje s mukom nabavlja od drugih majstora.

  • Remenar Vojislav Antonić004
  • – Ispit pred tri majstora –

    Za početak rada potrebna mu je koža, koju trenutno uz velike probleme nabavlja iz Češke.

    Koža mora biti specijalna ‘vegetabil’, to je goveđa koža koja se radi od biljnog štava, nema nimalo hroma. Kad se june zakolje koža se baci u kreč da spadne dlaka, onda se stavlja u burad gdje bude hrastova šiška, tanin i to je oplemeni da zadrži vitalnost. Specifično je da miriše na divlji kesten, jer je tanin glavna komponenta. Nekada su ovdje bile četiri kožare i to u Banjaluci, Kotor Varoši, Prnjavoru i Bugojnu, a sad ih više nema nigdje. Jedno vrijeme sam nabavljao kožu u Rumi, ta kožara radi i danas, ali ju je kupio Talijan koji sada radi samo za sebe“, priča Antonić

    Bešlag, odnosno šalange, šnale, ključeve kroz koje prolaze kajasi i druge matalne ukrase, takođe ručni rad, on nabavlja od jednog majstora u Beogradu, koji je trenutno jedini na području bivše Jugoslavije koji to radi. Isto je i sa praporcima, već 40 godina kupuje ih od istog čovjeka, majstora iz Janjeva na Kosovu.

    Prisjećajući se svojih početaka, Antonić je ekipi Anadolu Agency ispričao da se oslobodio kada je završio zanat, postao je kalfa. Prethodno je polagao ispit pred tri majstora, kaže moralo se sve znati i opisati šta je šta.

    Na primjer, oglavina se sastoji iz kapaka, pahštikna, cankaple, bretiglera, špilera, kopfšpilera“, nabraja Antonić i dodaje da svi nazivi potiču iz njemačkog jezika.

    Kada je izučio zanat, otišao je u Novu Gradišku, u Hrvatskoj, da radi gdje je proveo godinu i po, pa je morao u vojsku. Nakon vojske zaposlio se kao vatrogasac i dok je radio završio je ekonomsku školu, ali je stalno radio i kod majstora.

  • Remenar Vojislav Antonić006
  • – Ovo je hobi, ovo je zanat koji se krade –

    Kada je počeo rat, otvorio sam za sebe radnju i od toga zanata sam školovao dvoje djece, napravio vikendicu, društvo stekao“, priča Vojislav Antonić.

    Zatekli smo ga u radionici, prepunoj alata, ukrasa, gotovih proizvoda, ali i uspomena i mirisa kože. Rado nam je otkrio osnove svoga posla, a pokazujući kako se radi sa kojim alatom oduševio nas je brzinom i spretnošću na kojima bi mu i mladići mogli pozavidjeti. Mašina za šivenje, razni noževi, šabloni, ukrasi, pčelinji vosak za mazanje konca, konac, praporci, šnale, lohajzi, probojci, šila, samo su neki od predmeta nepohodnih ovom zanatliji.

    Naročito je ponosan na alat koga malo ko ima, zove se kanciger, a on ga je dobio od majstora kod kojeg je učio zanat i vjeruje da je taj predmet star više od 100 godina.

    Glavni alat se zove reslo i u cijelom svijetu ime mu je isto, a na njemu sjedi majstor dok šije sa dvije igle. Kaže da još uvijek ima refleks da šije jednako, odnosno da razmaci između uboda iglama ne budu ni veći ni manji.

    Ovo je hobi, ovo je zanat koji se krade. Prve godine kada sam došao nisam uopšte radio zanat, majstor je držao kokoši, krave… imao kćerku pa je voziš sankama, a kad se koža krojila da ne vidim kako se to radi pošalje me po kafu. Dok donesem, on već skroji kožu. Tek u trećoj godini kada je vidio da sam zavolio taj zanat onda mi je pokazao mjere. Da bi ovo radio moraju se znati mjere, anatomija konja, visina, jačina. Nije isto da li se pravi orma za konja od 500 kila ili od 1500“, kaže Antonić.

  • Remenar Vojislav Antonić011
  • – Najteže napraviti amove za konje –

    Naglašava da je sve vrijeme radio iz ljubavi, uz zanat upoznao je i ljubav svog života, suprugu sa kojom ima dvoje djece, kćerke na koje je jako ponosan, jedna je doktorica stomatologije, oralni hirurg, druga je porodični ljekar.

    Inače su djeca remenara uvijek bila školovana, vjerujem da je to zato što su remenari dobro zarađivali pa su mogli i platiti školovanje. Ovo radim, imam volju, a ima se i materijalno”, kaže Antonić i dodaje da “svi idu na posao dolje, a ja gore“, pošto mu se radionica nalazi na brdu iznad Banjaluke.

    Imam motivaciju koja me veže, nabavljam robu, ja sam i direktor i prodavač i sve“, kaže on i dodaje da utorkom svoje proizvode prodaje na pijaci.

    U njegovom zanatu, najteže je napraviti amove za konje.

    Sve se radi ručno velika je koža, mora biti od dva i po do tri kvadrata. To se zove polovica, jer kad se zakolje june reže se na pola i od vrata je najjača koža od čega se prave pršnjaci. Inače, am se sastoji od pršnjaka, vratnog kaiša, poleđine i trećeg kaiša, to je kud idu štranjge, na prsima mora biti prsna alka i sve se ručno šije, to je glavna komponenta. Sad oni koji koji se razumiju neće da im se šije na mašinu, nego sve ručno, jer je tako puno bolje, jače“, priča ovaj majstor.

    Da bi se orma, odnosno oprema za dva konja da bi mogli vući kola, sačuvala mora se njegovati.

    Ljudi koji su gazde ormu drže u ormarima iz poštovanja. Postoji i ulje fištron ili riblje ulje koje oplemenjuje kožu. Inače, orma je koštala koliko i tona žita, a sada ima amova od 250 do 3.000 KM, jer zavisi ima li ukrasa, na primjer niklovane gajke, šalange, i slično“, kaže on.

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje