Prije 25 godina Ismet je Dževada ranjenog sklonio sa meta snajpera. U junu 1995. godine u sarajevskom naselju Marijin Dvor. Od tada do jutros – nisu znali ništa jedan o drugome. Danas, poslije pola sata susreta, izgledaju kao da se poznaju cijeli život.
Dževad Pintol za N1 priča o danu kada je ranjen: “Izašao iz auta. Samo što sam iskoračio na cestu, pogodio me snajper i to je to. Onda me on spasio. Sjećam se da su tražili ranu u ambulanti, nisu mogli naći ranu, sav sam bio krvav. Sljedeće čega se sjećam da su me ubacili u transporter vojne bolnice, sjećam se Nakaša rahmetli. Tu se film gubi.”
Vezano | Dirljiva priča: Ranjenik iz ratnog Sarajeva putem Facebooka pronašao svog spasioca
Godine koje su uslijedile, nisu bile sjajne. Bolovi, životni izazovi. Ali i konačni smisao svega toga.
“Trpi šuti. Hvala Bogu imam kćerku i ženu, sad čekam unuče.” – priča Dževad Pintol.
– Život se ipak posložio lijepo?
“Da je baš bilo ovih 25 godina lijepo, nije. Ali eto, kad na kraju sve skontam, neka sam preživio. Sinoć me zove čovjek iz Amerike – pita za njega, kako ćeš reagovat kad ga vidiš? Ne znam rekoh, ili bi ga tukao ili bi mu se zhavalio. Kaže pa što ćeš čovjeka tuć, spasio ti je život? E baš zato što mi je spasio život. Možda je bolje bilo da sam poginuo. Tadašnja razmišljanja su mi bila takva. A i sad ponekad – ja ne spavam noćima od bolova. Sam sebi kažem – što te onaj izvukao, što te nije pogodilo ponovo… Al kad skontam da čekam unuče – neka si ti mene spasio, neka si. Pa makar i trpio bolove.” – priča Dževad za N1.
Ismet Mršević objašnjava nam kako se on u tom trenutku 1995. godine našao baš na tom mjestu:
“Radio sam u Holiday Inn-u cijeli rat. Bio sam na rasporedu vozač – između ostalog smo brinuli o novinarima u hotelu, taj dan sam vozio moje dvije prijateljice i pri povratku iz SDK i banke, vidio sam šta se dogodilo. Stao sam na trotoar, izletio sam iz auta, uopšte nisam razmišljao šta bi moglo bit u tom momentu. Jednostavno se tako to nametnulo da čovjeka spašavam.”
“Osjećam se onako ono – teško mi je jutros kad sam čuo na telefon u kolicima da je, bilo mi je jako teško. A opet mi drago što je čovjek preživio jer, s nekim razlogom je ostao da živi. I taj razlog je vjerovatno i to unuče što će sad dobiti. I to mi je drago a ovo ostalo.. Kad sam ga vidio, suze su mi potekle. Eto. Ali se sve posložilo na kraju kako treba.” – kaže nam Ismet.
Kažu, obzirom da Ismet već ima unuče, a Dževad će uskoro dobiti svoje, da će se družiti zajedno. Pa možda, kažu, jednog dana i njihovi unuci budu prijatelji. (Tuzlanski.ba)
