Edin Hasanović, mladi je glumac porijeklom iz Bosne i Hercegovine, a živi i radi u Njemačkoj. Njegov otac ubijen je s još 750 Zvorničana u Bijelom Potoku 1. juna 1992. godine, a njegovi posmrtni ostaci još uvijek nisu pronađeni.

Na 26. godišnjicu gubitka oca Edin je jučer na Facebooku objavio dirljivo pismo.

“Približava se ponovo dan, u kojem je nestalo 750 muškaraca iz okoline Klise, u vihoru bosanskog rata. Taj dan se računa kao njihov dan smrti. Jesu li umrli taj dan, u narednim danima, sedmicama ili mjesecima, i kako, zna samo jedan preživjeli nejasno, koji je u toku streljanja uspio preživjeti. Do danas od većine njih nema traga. Nema tragova i tako nema mezara. Ni od Senada, moga oca.

Cijeli moj život želim ukopati mog oca, prije nego navršim njegove godine, u kojima je odveden i ubijen.

Eto došlo je to vrijeme. 2018. godina i saznanje, da se moja želja nikada neće ispuniti, jer ni on, ni njegova braća, ni većina tih očeva, sinova i muževa nisu do danas pronađeni u masovnim grobnicama u Bosni.

Ova godina je drugačija, od svih ostalih. Naime s današnjim danom, ja sam svog oca nadživio. Nikada do sada nisam mu se bliže osjećao kao danas, s 26 godina. Tačno toliko mlad smio je moj otac postati. Dok ja pravim planove, radim, volim i smijem se, on se morao suočiti sa smrću. Vlastitom.

Moja mati zatvori oči i još danas vidi sve jasno, kao i svakog 1. juna:

“Kao da se sada dešava. Ja bih ga mogla po odjeći prepoznati, tako dobro znam sve”.

Moj babo- ta riječ koju nisam nikada smio izgovoriti- nije pokazao svoj strah. Želio je da bude jak za svoju mladu ženu, koju je tek prije tri godine oženio. A potpuno sakriti nije mogao: ‘Njemu je curio znoj, kao nikada’.

Tačno prije 26 godina nas je morao teška srca napustiti. Nije se mogao ni oprostiti s nama.

Nosio me je na svojim rukama. Jedan četnik ga je stavio pred izbor, da baci bebu u rijeku ili da je preda svojoj ženi.

‘Čuvaj ga dobro’, rekao je moj Senad.

Onda- jedan posljednji pogled između mame i babe. Ne znajući da će im biti posljednji.

Penje se u kamion.

Moja nana je tog dana izgubila tri sina.

Nikada se više o njima nije čulo.

A mama ga nije razočarala:

‘Danas je ta naša mrvica odrastao čovjek i ima tačno onoliko godina, koliko si ti imao kad su te dušmani odvojili od nas. I trudila sam se koliko je bilo u mojoj moći da ga odgojim, da bude insan u pravim smislu. Danas bi ti bio ponosan i najsretniji otac na svijetu. Ti nisi među nama, al dok mi živimo i ti ćeš zauvijek živjeti u nama. Neka ti Allah podari naj ljepše mjesto u dženetu.’

Pomirio sam se s tim da nikada neću znati kako mu zvuči glas, da neću znati kakav mu je miris ili kako je biti u njegovim zagrljaju. Nikada neću saznati što je mislio u zadnjim trenucima.

Ja znam koliko me je volio. I koliko sam mu sličan. Da govorim i hodam kao on.

Ali je čudan osjećaj godinu za godinom, boriti se protiv toga, da nada nestaje, konačno naći mir. Tjera me život da živim s tim, da neću nikada znati gdje da mu proučim El-Fatihu.

Pet slika i jedan prsten su od njega ostali. I jedan privjesak, koji uvijek nosim sa sobom. Ugravirano ‘Volim te’.

Kao da je znao koliko će mi on snage u životu dati”, napisao je Edin. (Tuzlanski.ba)