Četvrtak, 28. Marta 2024.
Tuzlanski.ba logo

Priča iseljenika: A ti zemljo moja, ostaj mi dobro i neka Bog sačuva one koji ne mogu da odu iz tebe

Preuzmite sliku

Redakciji portala BUKA javio se čitatelj sa željom da podijeli svoju priču u vezi odlaska iz Bosne i Hercegovine u inostranstvo.

Nažalost danas je mnogo ovakvih i sličnih priča kakvu je ispričao i čitatelj portala Buka.

Nikada ranije ni pomišljao nisam da odem iz svoje zemlje. Studentski dani su tekli i bilo je tu nade, volje da se uči, polažu ti ispiti koji su tada djelovali kao stepenice bez kraja. Bilo je tu svega, od 6 do 10. Na kraju, prosjek me nije ni zanimao nešto posebno već sama spoznaja da ću jednoga dana diplomirati i steći diplomu “državnog fakulteta”.

Kao i svemu tako je i studiranju došao kraj. Akademski građanin, pun ponosa, želje za dokazivanjem, radom, uspjehom.

Međutim, ubrzo mi je postalo jasno da moja diploma ne vrijedi ni “prebijene pare” ako nemam neku debelu vezu, debelog rođaka, debeo račun. Sve u svemu, moram se roditi ili kao sin nekog biznismena, političara, sveštenog lica da bih uopće imao priliku da se borim i imam normalan zivot. Tako je moja borba trajala pune dve godine da bih ipak na kraju odustao i uradio nešto što nisam mogao ni da sanjam.

Poslao sam svoje podatke u jednu kompaniju u Njemačkoj. Nekoliko dana kasnije dobio sam odgovor i zamislite, nije mi bila potrebna veza da dobijem posao. Kupio sam kartu u jednom pravcu, spakovao cijeli svoj život, svojih 26 godina u dva kofera i krenuo. Do autobuske stanice su me pratili roditelji, riječ nismo progovorili, muzika u autu nije radila. Kao da je neko umro. Shvatam ja sve, sin jedinac.

Nisu oni željeli ovo kao ni ja ali opet, moram nešto da napravim od svog života. Kada se jednog dana okrenem i vidim šta sam uradio da znam da je imalo smisla. Dolazim na stanicu, ulazim a tamo masa ljudi. Svi su pokisli, tužni, oči pune suza. Dajem torbe šoferu, kartu i ulazim u autobus da nađem slobodno mjesto. Sjedam sam uz prolaz, da ne gledam svoj grad, da mi bude lakše. Izlazim još jednom da se pozdravim sa roditeljima. Ne progovaramo ni riječ a suze same teku.

Znaju oni da sam uporan, da se neću lako predati. Vrata autobusa se zatvaraju i knedla u grlu se toliko povećala da počinjem da kašljem. Uskoro kao dva spomenika, ukopani moji roditelji stoje i gledaju autobus koji odlazi. Dok smo se vozili gledao sam taj grad, tu zemlju. Sve je izgleda tako spokojno, kao da spava.

Dolazimo do graničnog prijelaza, izlazimo iz autobusa i u koloni čekamo na pregled pasoša.

Dok smo putovali pokušavao sam da spavam, da što manje mislim na sve. Kada je svanuo novi dan, ugledao sam obrise neke nove zemlje, grada, naroda. Sve je djelovalo drugačije, kao da je druga planeta. Po dolasku na odredište uzimam svoja dva kofera i čekam ko će da dođe po mene. Uskoro se pojavljuju dva čovjeka koji se predstavljaju sa velikim osmijehom i kažu da su ih poslali iz kompanije kako bi me odveli u smještaj.

Uskoro dolazim do kuće, smještam se, a oni mi daju ključeve od auta i kažu da je adresa od firme ukucana i da samo trebam da je nađem u navigaciji. Zašto su oni tako sretni, tako drugačiji, tako jednostavni? Zašto nije tako u mojoj zemlji? I evo, to isto pitanje postavljam sebi već punih 10 mjeseci. Ali sada znam odgovor.

Ljudi su sretni jer znaju da imaju normalan život. Svojim radom obezbijeđuju sebi, svojim porodicama normalne uslove života. Ja sam sad tu gdje jesam, radim i živim normalno. A ti zemljo moja, ostaj mi dobro i neka Bog sačuva one koji ne mogu da odu iz tebe i hvala tvojim “vrsnim muzičarima na muzici” zbog koje sam otiđao, a ja, ja ti se nikad neću vratiti….

Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje

Ključne riječi: , ,