Vijeće Međunarodnog razidualnog Mehanizma za krivične sudove (MMKS) u Hagu danas je Radovanu Karadžiću izreklo pravosnažnu presudu za zločine počinjene na području BiH u periodu 1992-1995. godine kojom je osuđen na doživotnu kaznu zatvora.

Sudija Joensen nije čitao čitavu presudu, a u uvodnom dijelu, sudija Joensen je naveo koje sve funkcije Karadžić je imao tokom rata, i dao presjek postupka do sada, kada je donesena prvostepena presuda nakon čega je krenuo sa isčitavanjem žalbe tužilastva i odbrane.

Sudija Joensen je podsjetio da su sve tačke prvostepene presude potvrđene, osim nekoliko incidenata iz opština.

Joensen je rekao da je Karadžić kriv za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja nakon čega mu je saopćio kako je osuđen na doživotnu kaznu zatvora.

Većinu zahtjeva Karadžićeve odbrane Žalbeno vijeće suda je odbilo kao i žalbu za nefer suđenje.

Kada je riječ o odbijanju žalbenih navoda za progone, Žalbeno vijeće je istaklo da je optuženi u svojoj žalbi naveo samo razloge za neslaganje sa zaključcima prvostepene presude.

Žalbeno vijeće je zaključilo Karadžićevu namjeru da učestvuje u udruženom zločinačkom poduhvatu za zločine u Sarajevu na osnovu “brojnih dokaza i izjava”, rekao je sudija Joensen.

“Žalbeno vijeće ne nalazi kvalitetne argumente u vezi s žalbom Karadžića da nije namjeravao da učestvuje u zločinima u Sarajevu”, rekao je sudija, prenose na live blogu novinari BRIN-a.

U slučajevima kada je Karadžić izdao naređenja da se ne gađaju civili u Sarajevu, zaključeno je da se to dešavalo kada su bili neki pregovori ili diplomatski sastanci, te su bili politički motivisani. Karadžić nije ukazao na grešku u presudi prvostepenoog vijeća.

Kada su u pitanju zaključci koji se tiču genocida u Srebrenici sudija Joensen je rekao da Karadžić nije pokazao da je Prvostepeno vijeće pogriješilo kada se oslonilo na Direktivu 7, koju je Karadžić potpisao i u kojoj je naredio da se stvore “nepodnošljivi uslovi bez nade za dalji opstanak”.

Zaključci prvostepene presude u vezi sa Srebrenicom se u principu tiču saznanja optuženog za dešavanja u Srebrenici. Mora se naglasiti da je i tokom postupka i u žalbi a i u vezi sa predlaganjem novih dokaza, optuženi Karadžić najviše naglašavao svoj navod da nije imao saznanja za događaje u Srebrenici prije i tokom samih dešavanja, te da je saznao tek naknadno.

Direktiva 7 je inače osnovni dokument koji se tiče zaključaka o UZP za Srebrenicu, a kao takav je tretiran i u predmetu Popović et al, Mladić, Tolimir i sl.

Žalbeno vijeće nije našlo greške u rezonovanju prvostepenih sudija u vezi s progonom Bošnjaka s područja Srebrenice.

Govoreći o Karadžićevoj naredbi da se zarobljeni odvedu na “neko drugo mjesto”, sudija Joensen je naveo da, s obzirom da je Karadžić bio u kontaktu sa ljudima na terenu koji su ubijali, prvostepeno vijeće nije pogriješilo.

Dokazi o oslobođenju nekoliko pojedinaca u Srebrenici ne ukazuju da nije postojala genocidna namjera, kazao je sudija.

Govoreći o tome da su neki Bošnjaci preživjeli probivši se kroz šumu, sudija Joensen je rekao da Karadžić pri oslnjanju na dokaze o tome ne pokazuje da je došlo do pogrešnih zaključaka u prvostepenoj presudi.

Govoreći o ubistvima nakon pada Srebrenice, Vijeće je utvrdilo da je znao za ubistva u julu 1995.

Kako je rekao sudija, Karadžić u svojoj žalbi pogrešno interpretira zaključke prvostepene presude. Kada navodi da nije znao za količinu ubistava i skalu zločina, Karadžić se na bavi dokazima, i pogrešno interpretira prvostepenu presudu.

“Njegovi navodi nisu ni razumni niti vjerovatni”, rekao je sudija.

“Karadžićevi navodi da je on odgovoran za to samo zato što je predsjednik su neuvjerljivi”, navodi sudija.

Žalbeno vijeće je odbilo sve navode optuženog koji se tiču trenutka saznanja za ubistva u Srebrenici i nakon pada Srebrenici, a što je činilo osnovu žalbe optuženog u odnosu na Srebrenicu. Same tvrdnje prvostepenog vijeća su se bazirale na sastancima koje je imao tokom jula 1995. godine.

Govoreći o tački presude za uzimanje pripadnika UNPROFOR.a za taoce 1995. godine, sudija Joensen je rekao da se prvostepeno Vijeće oslanjalo na prijetnje pripadnicima UN-a koji su bili zatočeni.

Kada je u pitanju obrazloženje tačaka na koje se žalilo Tužilaštvo govoreći o prvoj tački žalbe, da su ubistva i drugi nasilni zločini bili dio udruženog zločinačkog poduhvata da se uklone Bošnjaci i Hrvati s teritorije Republike Srpske, sudija Joensen je rekao da tužioci nisu dokazali da je prvostepeno Vijeće pogriješilo kada je oslobodilo Karadžića za ove zločine.

Vijeće je odbacilo žalbu Tužilaštva u odnosu na ovaj dio.

Govoreći o žalbi na tačku za genocid 1992. sudija je rekao da se Žalbeno vijeće ne slaže s navodima tužilaca da odluka nije dobro objašnjena.

Žalbeno vijeće, uz izuzeto mišljenje sudije Den Prade, stava je da tužioci nisu pokazali da je donesena greška pri zaključku da Karadžić nije kriv za genocid 1992.

Žalbeno vijeće nije uvjereno da je tužilaštvo ponudilo dokaze da je genocidna namjera dokazana na osnovu kontakata koje je Karadžić imao sa ljudima na terenu.

Žalbeno vijeće je odbilo i ovu tačku i potvrdilo oslobađanje za genocid 1992. Ostatak presude ostao je potvrđen.

Žalbeno vijeće je odbilo i Karadžićevu žalbu na dužinu kazne.

Apelaciono vijeće je navelo da je 40 godina neadekvatna presuda. Posebno kada se ima u vidu s drugim presudama u Haagu. Vijeće smatra da je kazna od 40 godina neadekvatna, kada se njegova kazna poredi sa osuđenicima koji su dobili doživotne kazne zatvora.

Obzirom na učešće u više udruženih zločinačkih poduhvata, Žalbeno vijeće potcjenjuje težinu njegovih zločina i njegovo učešće u njima. Prema sudiji, ovi zločini su neviđenih razmjera i brutalnosti. (Izvor: Liveblog Balkanske Istraživačke Mreže)

Podsjetimo prvostepenom presudom iz marta 2016. Karadžić je bio osuđen na 40 godina zatvora.

Prvostepeno vijeće proglasilo ga je krivim za genocid u Srebrenici, progon Bošnjaka i Hrvata, terorisanje stanovništva Sarajeva dugotrajnim granatiranjem i snajperisanjem te uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce.

U aprilu prošle godine u Hagu je održan Žalbeni pretres u kojem je Tužilaštvo za bivšeg predsjednika Republike Srpske zatražilo doživotni zatvor i izricanje presude za genocid u još sedam bh. opština (Bratuncu, Foči, Ključu, Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku), što je prvostepenom presudom odbijeno, dok je Odbrana tražila oslobađanje po svim tačkama optužnice.

Prva optužnica protiv Radovana Karadžića podnesena je 24. jula 1995. godine, dok je operativna stupila na snagu 19. oktobra 2009. godine. Karadžić je uhapšen 21. jula 2008. godine u Beogradu, nakon 12 godina skrivanja.

Vlasti Srbije prebacile su ga u Hag devet dana kasnije. Sudski postupak trajao je 499 radnih dana. Za to vrijeme saslušano je 589 svjedoka i u spis je uložen 11.481 dokaz.