Subota, 25. Juna 2022.
Tuzlanski.ba logo

Prašume: Zeleno blago Bosne i Hercegovine

Preuzmite sliku

Kada spomenemo prašumu, slika koju većina ljudi vidi u mislima jeste slika tropskih kišnih šuma, šarenih ptica i divljih zvijeri koje se kriju u šikari i drveću. Prve zemlje na koje pomislimo vezano za prašume su Brazil, Kostarika, Indija, afrički kontinent.

Međutim, prašume nisu samo kišne šume tropskog i suptropskog pojasa. Prašuma ima čak i kod nas u Bosni i Hercegovini, samo treba znati gdje i kako gledati.

Šta su zapravo prašume i zašto su važne?

„Kao što postoje prašume u tropskom klimatu, te umjernom sjevernom i južnom klimatu, tako mi imamo svoje prašume“, objašnjava prof. dr. Dalibor Ballian, profesor na Šumarskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, nastavljajući: „To su šume gdje čovjek nikada nije intervenisao, čovjek je samo možda prošao kroz njih, ali ih nije sjekao i eksploatisao i te se šume razvijaju na jedan prirodan način“.

Kako kaže dr. Ballian, „prašuma bi trebala biti šuma u kojoj se minimalno 80 godina nije intervenisalo, jednu generaciju, i više“.

Šume spadaju u primarne ekosisteme. To su oni ekosistemi bogati biomasom, gdje život vrvi i biološka raznolikost je velika. Prašume su dom za veliki broj biljaka, gljiva i životinja, ali i mikroskopskih organizama koji imaju svoju uogu u lancima ishrane i tokovima kruženja materije i energije.

Jedna značajna osobina takvih primarnih ekosistema jeste i to što drže u sebi velike količine ugljičnog dioksida, koje biljke uzimaju iz zraka u procesu fotosinteze i ugrađuju u svoja tkiva kao neka druga jedinjenja. Što je biljka veća – veća je i količina ovog ugljika koji je „otet“ iz atmosfere. To je ugljik pohranjen u drvnoj masi.

  • Upravo u prašumama, u tim nedirnutim šumama, koje nisu ni sađene, ni sječene, količina „zarobljenog“ ugljika je velika i značajna. Zapravo, ove šume su prilično dobro skladište ugljika i neka vrsta „sifona“ za ugljični dioksid, čime su šume zapravo i brana povećanju ugljičnog dioksida u atmosferi, koji je jedan od najvećih doprinosioca klimatskim promjenama.

    Zapravo, šume – a naročito prašume – su nam važne kao područja koja amortiziraju klimatske promjene. Postoje i dokazi kako šume mogu mijenjati mikroklimu, usljed interakcije s kišnim oblacima i transpiracije s površine liste te tako povećati količinu ljetnih pljuskova i smanjiti sušu.

    „Kao što čovjek ima neki svoj životni ciklus – odrastamo kroz djetinjstvo i pubertet i ulazimo u zrelo doba, starimo i umiremo, takav isti proces imamo i u prašumi“, objašnjava dr. Ballian. „Šuma se rađa, razvija i onda nestaje“.

    Kako se prašuma razvija, tako sve manje i manje svjetla dolazi do donjih spratova, što onemogućava razvoj novog drveća. No praćenja razvoja prašume je za nauku važno iz niza razloga.

    „Prašume nam daju model za razumijevanje prirodnih procesa kakvi su sukcesija – prirodna izmjena vegetacije kroz vrijeme na jednom području, narušavanja prirode, promet materije i energije“, kaže dr. Sead Vojniković, također s Šumarskog fakulteta u Sarajevu. „U sadašnjem trenutku izuzetno su važne radi praćenja procesa klimatskih promjena u netaknutom okolišu, pomažu da procijenimo vrednovanje utjecaja čovjeka na šumske ekosisteme i razumijevanja potencijala i ograničenja gospodarenja šumama“, dodaje on.

    Prašume zapravo predstavljaju „zdravo, prirodno tkivo” odnosno, „nulto stanje prirode” s kojim mi uspoređujemo sve promjene i kako naše aktivnosti djeluju na šumu i prirodu.

    Bosansko-hercegovačke prašume

    Najstarija, a možda i najpoznatija prašuma u BiH je svakako Perućica, o kojoj smo mogli čuti još u osnovnoj školi. Ona je 1954. proglašena zaštićenim spomenikom prirode, i 1962. prilikom osnivanja Nacionalnog parka „Sutjeska“ 1962. godine ovaj je ušla u njegove granice.

    Međutim, Perućica nije jedina prašuma u BiH – osim ove prašume u BiH postoji još dio prašuma koje imaju zakonski nivo zaštite poput prašume Janj kod Šipova koja je zaštićena 1954. te prašuma jele, smreke i bukve Lom, na Klekovači kod Drinića, koja zaštićena 1956.

    Osim ovog formalnog zakonskog čuvanja i zaštite prašuma postoje i prašume koje se štite drugim oblicima legalne zaštite, a koji nisu u rangu zakona npr. u šumsko gospodarskim osnovama, kao dijelovi vodozaštitnih područja, šume visoke zaštite vrijednosti koje ne dozvoljavaju bilo kakve aktivnosti, odnosno djelovanja u njima. Kao takve treba spomenuti prašume Ravna vala (kod Sarajeva), Plješevica (kod Bihaća), Bobija (kod Sanskog Mosta), Mačen do (bukova prašuma kod Kladnja), Trstionica (kod Kaknja), Malovčića dolina (kod Sanskog Mosta), Crni vrh (kod Ključa), a sklopu Parka prirode „Cicelj” (Čajniče) nalazi se rezervat prašume Borica.

    „Posljednja prašuma koja je istražena i opisana od stručnjaka Šumarskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu je Golija, koja se nalazi kod Livna, to je bilo 2019. godine“, kaže Sead Vojniković.

  • „Malo ljudi zna da je planina Igman nekada bila školsko dobro Šumarskog fakulteta u Sarajevu – čitav Igman, dakle čitavo to područje hadžičke šume i u okviru tog dobra, s obzirom da je fakultet gospodario, odvojen je jedan dio šume koji će zadržati tu prašumsku strukturu. Nažalost, iz godine u godinu to područje se stalno smanjivalo“, priča dr Balllian, koji kaže da se sjeća ogromnih stabala jele, koja su svojom zapanjujućom veličinom i uspravnim habitusom „podsjećala na megalite“, kako se izrazio dr. Ballian.

    Profesor Ballian upozorava na ugroženost prašuma, pogotovo onih blizu gradova, kakva je ova, jer lokalne vlasti nastoje od njih napraviti atrakciju, grade staze, a u šume se čak ulazi s četverotočkašima. Posebno ovdje treba upozoriti na praksu korištenja tzv. „kvadrova“, koji svojom bukom plaše životinje.

    „Pored Sarajeva, imamo još jedno područje koje nije eksploatirano – Vogošćanski potok, od fabrike Pretisa do vodopada Skakavac, koja bi se mogla izdvojiti kao mali prašumski rezervat“, navodi dr. Ballian. Ovo područje nije nikakvim zakonskim okvirom zaštićeno niti proglašeno prašumom. Još nekoliko područja ima neke osobine netaknutih šuma, poput jednog odjela kod Travnika, kod Mehuriča, iznad vodopada Kozica, gdje je ostala šuma koja je nepristupačna.

    „Osvrnuo bih se i na Hercegovinu“, napominje profesor Ballian. „Imamo Prenj, Čabulju i Čvrsnicu te Velež, nepristupačni tereni koji su staništa endemične munike, ali tu ima i šuma borova, od kojih su nekih visoki i 40 metara“. Ova mjesta su ujedino i staništa tise, koju mi nažalost češće prepoznajemo kao ukrasnu parkovsku vrstu, nego kao divlju rijetku i vrijednu vrstu.

    „Dan-danas imamo dijelove u Hercegovini u kojima se 70 godina nije intervenisalo, od kada je obustavljeno kozarstvo, Hercegovina je ozelenila i to su mediteranske prašume“, nastavlja profesor Ballian. To su područja između Neuma, Čapljine i na planini Žabi. „Tu imamo fantastičan diverzitet, postoji hrast medunac, hrast cer, makedonski hrast, oštrika, crnika, crni jasen, planika i ovo su mjesta gdje se zaustavljaju ptice-selice“, navodi Ballian.

    Postojale su i druge prašume, ali su nestale. Takva je bila Ribnica, ali je ona sedamdesetih godina prevedena u komercijalnu šumu.

    „Perućicu su sačuvali šumari, Mačen do, također i Igman,“, kaže Ballian, objektivizirajući značaj šumarske struke i dodajući kako su zapravo prašume i šume nesrećno sačuvane i depopulacijom dijelova Bosne i Hercegovine.

    Biološka raznolikost

    U Nacionalnom parku „Sutjeska“, odnosno Perućici, obitava 12 četinarskih i 143 lišćarske drvenaste vrste. Mnoge od ovih vrsta su rijetke i ugrožene šumske vrste poput tise, Pančićeve omorike, munike, tu su i mekolisna veprina, mečija lijeska, tilovina, planinski javor, božikovina, nekoliko vrsta prelijepog, ali iznimnog otrovnog likovca kakvi su lovorolisni likovac, blagajev likovac, Malijev likovac i crveni likovac, te još jedna otrovna i lijepa vrsta, dlakavi sleč. A ovo su samo drvenaste vrste i grmovi – broj i raznovrsnost zeljastih biljaka ovog područja, gljiva, lišajeva te životinjskih vrsta je još veća.

    Ljudima nešto manje poznata prašuma Ravna vala, koja se nalazi na sjeveroistočnim padinama Bjelašnice, smeštena između Igmana i Bjelašnice.

    Što je neki ekosistem kompleksniji, to je i broj vrsta u njemu veći, raznolikiji. Kada uđemo u neku šumu, ako bismo se bolje zagledali, mogli bismo primijetiti da ona nije svugdje ista, nego ima neke dijelove, a oni dijelovi šume koji se po nekim svojstvima izdvajaju kako jedinstvene cjeline, naučnici zovu „sastojina“. Prašumske sastojine bukve, jele i smrče, subalpske bukve, čiste ili sa planinskim javorom, subalpske smrče, čine dom za mnoga druga bića, i ne smijemo zaboraviti da pored nama vidljivih stvorenja, ovdje žive i bakterije, pa niže vrste biljaka, kakve su mahovine, ali gljivice, gljive, alge te simbioze algi i gljiva, koje su nama poznate kao lišajevi. U prašumama, baš kao u drugim ekosistemima obitavaju i razni virusi koji imaju svoju ulogu u regulisanju procesa u ovim ekosistemima.

    Iz prašuma se mrtva stabla – debla, balvani i panjevi ne izvlače, ne pomjeraju, nego oni tu završavaju svoj prirodni proces truljenja, pri čemu pručaju dom i hranu za mnoga živa bića. Bakterije i gljive razlažu ovu organsku tvar, pretvarajući je u nešto drugo, a insekti koji obitavaju u trulim stablima su, opet hrana mnogim nama poznatim i dragim vrstama, od niza ptica, poput djetlića, ježevima, koji također vole obitavati na takvim mjestima, glodavcima i drugim stanovnicima prašuma.

    Ova područja predstavljaju pravi magnet za naučnike koji se bave ekologijom i sistematikom i nije nimalo nevjerovatno očekivati da se u budućnosti otkrije neka nova vrsta, ma kako ona bila mala, piše Glas Amerike.

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje

       
    Ključne riječi: , , ,