Hafiz Sulejman Bugari, uputio je svim vjernicima muslimanske vjeroispovijesti poruku za 1442. Hidžretsku godinu.

Njegovu poruku prenosimo u cjelosti:

“Čovjek kao najsavršenije biće u sebi ima najsavršenije mogućnosti da pronađe izgubljenu vječnu ljubav i da ostvari vječno savršen život.

To svi mogu ostvariti ako se uistinu bore razumijeti drugog, spoznavajući suštinu stvari. Ako je teško ostvarljivo, onda budi jedan od četverice, kako Poslanik, s.a.v.s., veli: – Budi učenik, učitelj, onaj koji voli i onaj koji sluša. A nikako ne budi onaj koji sve to mrzi.

Oni koji razumiju život, kažu da su jezik i stvar korijen svakoj rani, ako se ne shvate. Umjesto otrova, neka riječ bude lijek, a stvar samo sredstvo da se ljudi upoznaju i zavole.

Naša stvarnost nam govori da je jezik, nažalost, postao otrovan, dok su stvari, umjesto sredstvo, pastale cilj.

Svi znamo da nikada nismo imali ljepše i bolje stvari za život kao danas, a život nam neostvaren te samo zbog riječi i stvari neljudski se ponašamo.

O, neostvareni čovječe, šta ti želiš?

Ako ti ne želiš izgubiti sebe i svoje, zašto onda drugome i drugačijem ne želiš isto kao sebi i svojima? Zaboravio si da su i oni po Bogu tvoji, pobogu, brate!

Ako ćeš postupati po svome, a ne po Bogu, onda se ne pitaj zašto ljudi ne vole ni svoga, a kamoli drugoga.

Da podsjetim sebe i vas zašto se u islamu Hidžra uzela kao početak kalendarske godine. Zato što su tada naučili od Učitelja svijeta Muhammeda, a.s., da je svaki čovjek Božija svetinja; da je svet čovjekov život, njegovo pravo, njegova porodica, njegov imetak, njegova sloboda i njegova čast.

Tada su se vjernici, usvojivši univerzalnu Božiju poruku, distancirali/odselili od svega zabranjenog, od svake vrste nepravde, od svega što drugog i drugačijeg ometa.

Toliko je Božiji Poslanik, s.a.v.s., svojim govorom potencirao, djelom potvrđivao i svako skrnavljenje toga prezirao, da se Kabi ovako obratio: – O, Kabo, koko si lijepa, mirišeš i koliko si sveta, ali je, tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, vjernikovo srce svetije od tebe.

Kod Gospodara svjetova je teže uznemiriti čovjekovo srce nego srušiti Kabu.

– O, ljudi, vaš Gospodar je jedan, vaš otac je jedan. Nema prednosti Arap nad nearapom, niti nearap nad Arapom, niti crveni nad crnim, niti crni nad crvenim, osim po jačini svijesti o Stvoritelju (koliko se ko ograđuje od zla).

Vjerniku Ibrahimove vjere je strogo zabranjeno da čini ono što drugom ne godi. Čak će svoje vjerovanje potvrditi tek onda kada drugom više nego sebi želi ugoditi, ako psihofizički ranjenog dušom kod sebe primi i svojim imetkom potrebnog ne želi unezgoditi niti bilo koga zarobiti.

Ako bi se opustio i usudio pohlepan biti, umisliti ili bratu svome zaviditi, on će time svaku atmosferu duhovno zagaditi i nedužnog u srce pogoditi. Ne pitajmo se šta će se sve u tom društvu dogoditi.

Sadašnjost potvrđuje da je većina ljudi posljednjih decenija, a posebno u ovoj godini, svojim zaraženim mislima, bolesnim akcijama i reakcijama, pesimizmom, zloslutnjom, mržnjom i duhovnom distancom naručila duhovne suše i ekonomske nerodne godine, koje nikome ne gode.

Tri su osnovna duhovna virusa od kojih društvo obolijeva: pohlepa, zavist i oholost.

Ako se kao ljudi iskreno za druge ne brinemo i punim plućima jedni za druge ne dišemo, ako nismo okusili kosmopolitizam i ako zbog bratstva po Ademu i domovini jedni druge ne mirišemo, onda ne samo što nećemo zamirisati prosperitetom, već naručujemo distancu, virus koji napada pluća, disajne organe i gubimo čulo okusa i mirisa.

Godina iseljenja od zla nas podsjeća da oživimo hidžru u našoj svakodnenici, kako bismo se radovali svakog dana, svake godine i svakog daha.

Sretna vam nova 1442. godina iseljenja od zla.

Nek vam je blagoslovljena hidžretska nova godina.

Hidžra šerif mubarek olsun”, stoji u čestitki Bugarija.

Prema Takvimu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini 1. muharrem 1442. hidžretske godine pada u četvrtak, 20. avgusta 2020. godine.

Muslimanski kalendar je lunarni, mjesečev kalendar i godina ovog kalendara je kraća deset dana od godine sunčevog kalendara.

Ovakav način računanja vremena usvojen je za vrijeme halife Omera, a za početak računanja vremena uzeta je Hidžra – preseljenje Muhameda i njegovih ashaba iz Mekke u Medinu.

Hidžra se dogodila 622. godine po Isau. Muhamed, a.s., je bio prisiljen napustiti svoj rodni grad Mekku i otići tamo gdje neće biti u opasnosti.

Medina, ili Jesrib kako se tada zvala, ponudila mu je utočište i Poslanik je napustio noću svoj grad i preselio se u Medinu u kojoj je ostao živjeti do svoje smrti. (Tuzlanski.ba)