Subota, 28. Maja 2022.
Tuzlanski.ba logo

Porodice Dilberović i Sučić: Trideset godina je prošlo od najtužnijeg dana naših života

Preuzmite sliku

Na mostu koji čuva historiju glavnog grada Bosne i Hercegovine, Mostu Suade Dilberović i Olge Sučić, mostu herojstva, odbrane i sarajevske duše, danas pišemo nove priče

”Ne damo te Bosno, ne damo te Bosno”, uzvikuju desetine hiljada Sarajlija i prijatelja Bosne i Hercegovine, krećući se ulicama Sarajeva tog petog aprila 1992. godine. To je bio odgovor na nadolazeći rat i barikade koje su agresorske snage postavile u noći sa četvrtog na peti april. Na raskrsnici na Pofalićima građani u jedan glas uzvikuju: “Nećemo Vukovar, nećemo Vukovar…”, piše Oslobođenje.ba

Kolona se kreće, a gradom sporadično odjekuju pucnji. Okupljeni odgovaraju pjesmom: Bosno moja, divna, mila, lijepa, gizdava…, u tebi je, Sarajevo, šeher sevdaha… Ubrzo, rijeka građana dolazi ispred Skupštine Republike BiH. A onda pucnji sa hotela Holiday Inn, direktno, u okupljenu masu… Vriska… Sve veći broj ljudi ide prema Mostu Vrbanja. Novi pucnji… Na pločniku mosta dva tijela, ženska. Nekoliko metara dalje, leži teško ranjeni muškarac. Tačan broj ranjenih se ne zna…

  • Gubitak najmilijeg bića

    Suada Dilberović, 24-godišnja studentica Medicinskog fakulteta u Sarajevu, rođena Dubrovčanka, izdiše na mostu, izgovarajući: “Zar je ovo Sarajevo?”. Teško ranjena Ogla Sučić izdiše na putu do bolnice. Milomir Vučijak, čika Mišo kako su ga zvale komšije iz sarajevske Ulice Obala 27. jula (danas Aleja lipa), umire te noći od posljedica teškog ranjavanja. Opsada Sarajeva je počela.

    Šestog aprila 1996. godine, Most Vrbanja je preimenovan u Most Suade Dilberović i postavljena je spomen-ploča u čast studentice koja je svoj mladi život dala gradu u koji je iskreno bila zaljubljena. Devetog maja 2018. godine u dvorištu Medicinskog fakulteta u Sarajevu otvoren je Spomen-park Suadi Dilberović, spomen-park koji trajno svjedoči ubijenoj mladosti. A svake godine, Univerzitet u Sarajevu dodjeljuje stipendije talentovanim studentima iz Fonda “Suada Dilberović”. Suada je ukopana u voljenom Sarajevu 8. aprila 1992. godine na groblju Bare. Njenu dženazu pratilo je stotine ljudi i veliki broj novinarskih ekipa. Njena majka Sanija, Sana i sestra Mirza danas žive u Dubrovniku, a sestre Edina i Đenana u Sarajevu i na Novom Zelandu. Otac Atif preminuo je 2016. godine, nikada ne prežalivši oteti zagrljaj svoje kćeri.

    ”Trideset godina je prošlo od najtužnijeg dana naših života. Teško je opisati kako je živjeti svih ovih godina, nakon dana koji je promijenio sve. Kako je izgubiti dijete, znaju u potpunosti samo oni koji su to doživjeli i sami. Ostati bez sestre u trenu, iznenada, a zauvijek, mogu osjetiti samo oni koji su i sami prošli kroz to. Opis za takav gubitak ne postoji, riječi nemaju tu snagu. Vremenom tuga ne postaje manja, bol ne postaje blaža, nedostajanje nije ništa manje intenzivno. Samo naučimo prihvatiti i živjeti s njima. Svakog proljeća, kako se približi april, bol se još više pojača, rane i sjećanja se reaktiviraju i tako sve u krug, u talasima. Ono što iz dubine duše poželimo svaki put u svojoj boli je da drugi ne dožive ovakvu tugu i gubitak najmilijeg bića u cvijetu mladosti.

    Istovremeno znamo da u svakom trenu, i sada dok ovo pišemo, upravo to se nekome dešava. Naša Suada se tokom svog prekratkog života punim bićem zalagala za ono u što je vjerovala: u istitnu, pravdu, dobro, poštenje i poštovanje. Od malena, do svojih studentskih dana branila je slabije, pomagala one kojima je pomoć bila potrebna i gajila ljubav i prijateljstvo sa svim ljudima oko sebe – bez razlika, razdvajanja i bezuvjetno. Studij medicine davao joj je prostor da ono u što vjeruje stavi u službu onih koji trebaju ne samo liječenje, već i brigu, empatiju i dobru ljudsku riječ”, rekli su članovi porodice Dilberović uoči 30. godišnjice njenog ubistva.

    Vrijednostima koje je njegovala mlada studentica, njeni najbliži uče i mlađe članove porodice.

    ”Nakon trideset godina, naša Suada je protkana kroz sve u čemu prepoznajemo njene vrijednosti i ono što je predstavljala. Ono čemu učimo svoju djecu i generacije koje dolaze, je upravo sve ono što je ona zagovarala i prakticirala i na taj način se nadamo da je budućnost za njih bolja od prošlosti i sadašnjosti naše generacije, te da će oni izgraditi svijet koji se temelji na dobru, ljudskosti i miru, u kojem mladi životi neće bivati uzaludno prekidani”, stoji u pismu porodice Dilberović.

    Olga Sučić, 34-godišnjakinja, tog petog aprila 1992. u kancelariji Izvršnog vijeća u Skupštini RBiH ostavila je tašnu na stolu i kolegama/icama rekla: “Brzo ću se vratiti”. Po tašnu nikada nije došla. Jedan od novinara je na mostu pitao zašto je tu, a ona je odgovorila: “Ja sam majka dvoje djece i branit ću ovaj grad”. Sarajevska heroina, čiji stric je Ante Sučić, čuveni gradonačelnik Grada Sarajeva od 1975. do 1981. kada je Sarajevo dobilo organizaciju Zimskih olimpijskih igara 1984. godine, svoj život je položila za slobodu. No, Sarajevo je njenu žrtvu godinama ignorisalo.

  • Godinama je Olgin bivši suprug Goran, sa porodicom, pokušavao dokazati da je i Olga ubijena tog petog aprila. Njegovi vapaji bili su poput šapata. Rijetki su ga čuli. Uz pomoć Edine Kamenice, novinarke Oslobođenja, konačno je trećeg decembra 1999. Most Suade Dilberović preimenovan u Most Suade Dilberović i Olge Sučić, a nova spomen-ploča sa imenima obje žrtve postavljena je 6. aprila 2001. godine.

    Trajna opomena

    Dvadeseti mart 2022. godine. Na Mostu Suade Dilberović i Olge Sučić buketi i vijenci cvijeća. I žena u bijeloj jakni, čiji pogled se gubi negdje u daljini. Nora Trifković, 33-godišnjakinja, tog petog aprila 1992. ostala je bez majke. Imala je dvije godine, a njena sestra Jelena devet. Teško ranjena tokom rata, Jelena je izmještena iz Sarajeva na liječenje. Danas živi u Danskoj. Nora je ostala u Sarajevu – da prkosi, opominje, i da priča. Često joj govore da liči na majku. Danas je i sama majka devetogodišnjeg dječaka Nidala. A Norino prvo sjećanje je sjećanje djevojčice koja nije mogla prihvatiti majčinu pogibiju.

    “Nisam ja to tako prihvatala, da je mama poginula, da je mama umrla, da mame nema… Ja sam valjda kao dijete željno ljubavi, pažnje majčine, sve sam, haj’mo reći, maštala, nadala se, da je ona ustvari negdje otišla, da je možda otišla sa nekim drugim čovjekom, da negdje drugo živi neki život, da će se ona pojaviti, da to nije tako, da je mama živa… Ali, onda vremenom, kada odrastate, slušate vijesti, gledate dnevnike, čujete sve i svašta… Kako godine prođu, a sada ovaj rat, shvatite da je to ubijanje, smrt, da je to danas normalan proces pojedincima koji vode države, tako da, vremenom sam shvatila šta se desilo.

    Naravno, nikad nisam prežalila, s obzirom na to da sam ostala željna te ljubavi i pažnje, možda prvo zbog toga što su se moji razveli prije same njene pogibije, pa onda još povrh svega što je poginula. Ali, prihvatite to sa nekim ponosom, a opet u sebi s nekom tugom i čežnjom što nije sa vama, jer ja sam danas i majka dječaka koji, nažalost, ima samo jednog dedu, moga oca, jer, nažalost, nema nikoga, umrli su svi. Naravno da će i njemu faliti baka sutra, svi će pričati o bakama, nanama, gdje su bili, a on nema šta da ispriča. On ima samo jednog dedu, tako da i sa te strane danas mi je još teže što je on vjerovatno željan i te ljubavi”, podijelila je Nora svoje najdublje tuge.

    Prisjetila se i momenta kada ju je otac prvi put odveo na most i pokazao mjesto gdje joj je majka ubijena i spomen-ploču na kojoj je bilo ispisano samo jedno ime. Kao djevojčici, nije joj bilo jasno šta se dešava.

    “Nakon pokretanja inicijative da se ploča promijeni, svih zahtjeva, molbi, dopisa što Opštini, što raznoraznim ustanovama, ja se sad i ne sjećam, s obzirom na to da je to moj otac pokrenuo sa bakom, onda su novine tek počele da pišu, počelo se nešto dešavati i ploča se promijenila. A ja sam nekako bila ponosna. Sjećam se tog dana kada je ploča otkrivena, bila sam peti ili šesti razred osnovne škole. Škola u koju sam išla je blizu tu, “Vladislav Skarić”, i sjećam se da se okupio čitav razred i razrednica i da su svi došli na ploču. Ja nisam znala da će doći, tako da je meni to bilo nešto veliko. Tada sam vidjela da su ljudi prihvatili istinu, da su priznali da je tu bila, da je poginula, jer se sve vrijeme nekako to zataškavalo, pokrivalo, sakrivalo, dok nisu isplivale slike i snimci sa RTV-a.

    Zamislite kako je meni bilo kada uzmem novine i vidim da ljudi nose moju mamu, a ispod piše Suada Dilberović. To su neke stvari koje ne možete sebi objasniti kako je moguće, ali hvala Bogu, ploča se promijenila, pa je nekako bilo puno lakše, da znate da je prihvaćeno. Mada, ja se i dan-danas susrećem sa ljudima koji kažu Most Suade Dilberović. Nije da mi smeta, ali zapara uši, fali to, fali ta riječ Olga, jednostavno fali, zasmeta, zaboli. Nekad prije sam reagovala na to, ali sada ne, nisu oni krivi, ne mogu ja da krivim, pogotovo mlađu generaciju, oni ne znaju. Šta ja da objašnjavam ko je bila mama, što se most nije zvao od početka tako, nisam sebi mogla da objasnim, a ne sada njima. Jedne prilike sam rekla, najgore je ono kad shvatite da se zvala Fatima, možda bi bila na ploči prvi put, e to je nekako ono moje najgore, ono što me grize uvijek, ta neka nacionalnost, podjele na vjerskoj osnovi, što mislim da je bio glavni razlog svega toga, prisjeća se Nora.

    Nekada je i bila ljuta jer je rijeka ljudi koja je taj dan bila na protestima šutjela. Pitala se zašto se niko nije udostojio da kaže da je Olga ubijena na tom mostu.

    “Jednom prilikom mi se javila žena, vjerovatno se iz straha više nikad nije javila ni pojavila, koja mi je rekla: “Ja sam Vašu majku izvukla sa mosta do ivice kamenog podzida, gdje su je onda uzeli i vodili.” Ja se pitam zašto su ti ljudi šutjeli sve vrijeme, zašto se niko nije udostojio, pa rekao poslije rata: “Ta žena je poginula tu, stavite to ime”, nego jednostavno se to nekako sakrilo. Iz tog razloga sam bila ljuta, to mi nije bilo jasno, ali opet razumijem, možda su se i ti ljudi bojali nakon svega što se dešavalo u ratu, to razumijem, priča Nora.

    Kako kaže, možda je bila nekada ljuta i na majku malo, što je ishitreno izletjela iz kancelarije i poletjela u svu tu rijeku ljudi, što joj ni na kraj pameti nije bilo da su Nora i njena sestra kući i da se može desiti to što se desilo.

    “Iz tog razloga sam možda bila ljuta na nju, s obzirom na to da sam danas majka, nekako razmišljam, ne bih izletjela tek tako, radije bih ostala uz svoje dijete. Ali ljuta više nisam. Nemam problem sa ljutnjom, jer možda da ona nije izašla, poginula taj dan, možda ja ne bih sada bila ovdje, možda je ona baš ta koja je spasila još deset života u tom moru ljudi taj dan, jer su samo njih dvije pogođene”, objašnjava nam Nora.

    Drago joj je da komšije i danas pamte njenu majku.

    “Ima par komšija, starosjedilaca, koji se sjećaju mame iz tog perioda kad je bila u braku sa ocem, pa kažu: “Ličiš, ista si mama”. Kad me vide sa cekerima na ulici, kažu: “Pa mama ti je isto tako, prala je ćilime u devetom mjesecu trudnoće.” Te neke priče ispune meni srce, jer znam da je bila zapažena, cijenjena, poštovana, da su je ljudi voljeli, da je vrijedila. Bilo je par situacija gdje su mi se javile žene koje su radile sa njom u Izvršnom vijeću u kancelariji, pa vam i to znači, kad vam kažu neku lijepu riječ, da znam da je pamte, da je se sjećaju, da znaju ko je, šta je, da je ne znaju samo po tome što je poginula na mostu. Pamte je po nekim lijepim osobinama koje je imala, to meni najviše znači”, govori Nora.

    Prisjeća se i bake, očeve majke, i reintegracije Grbavice.

    “I to je bolna tačka, s obzirom na to da je moja baka ostala na Grbavici, u crvenoj Metalci preko puta OHR-a, na samoj liniji razgraničenja, nismo je vidjeli tih 4 – 5 godina dok se Grbavica nije oslobodila. Sjećam se da smo išli na Pofaliće, na most oslobođenja i da smo je tu dočekali”, sjeća se Nora.

    Sinu priča o baki koju nije imao priliku upoznati, baki koja je postala simbol opsade, simbol odbrane Sarajeva. A da Nidal i njegovi vršnjaci znaju historiju grada, pobrinula se i njihova razrednica, koja je bila i Norina razrednica. Često ih vodi na most i ističe kako je to most Nidalove bake. No, Nidal nije opterećen ratnim dešavanjima. Dovoljno je zreo da razumije, ali i dovoljno dijete da vjeruje u sretnu i lijepu budućnost. Ali, priče o novom ratu uznemiruju i ovog bistrog dječaka. Često zna reći: “Nemojte me plašiti”.

    “Tužno je nakon toliko godina da sada moje dijete strahuje od rata. To mi je pretužno, s obzirom na to da sam ja prošla taj pakao i sad imam dijete kući koje gleda rat u Ukrajini i misli da će se to sutra desiti nama ovdje”, iskreno govori mlada majka.

    A da žrtva njene majke nije vrijedila, ističe Nora, pokazuje današnja politička situacija.

    “Vidite i danas kakva nam je politička situacija u BiH, očito da nije vrijedilo. Ne samo život moje majke nego svih boraca, invalida ove države, očito je da nije vrijedilo, samo se nadam da će sve ove slike iz Ukrajine, Rusije, opametiti ljude. Nadam se da će naši političari da shvate da ljudima nije do oružja, do rata. Nama je ulje pet KM, mi o tome mislimo, koliko ćemo sutra ulje platiti, a ne hoćemo li ratovati”, govori Nora koja se plaši novog rata, najviše zato što je majka.

    Napominje da joj je čak i otac rekao da joj pasoši uvijek budu pri ruci, jer 1991. je prvi govorio da neće biti rata, pa se desio. I iz tog iskustva smatra da će se desiti opet, jer smo zatrovani sa svih strana. A, ako dođe do novog rata, Nora, iako je sve godine ostala u Sarajevu, ovaj put bi otišla.

    “Ali vjerujte, ja bih prva sa svojim djetetom otišla zato što sam doživjela da je moja majka poginula, da ja nemam ništa danas, bukvalno ništa, tako da zaista smatram da ništa ne bih postigla da ostanem ovdje sa djetetom, s obzirom da ide u školu i sutra je treba završiti, treba raditi, a evo ja 33 godine nemam stalnog posla. Za svoje 33 godine ništa nemam od ove države, najtužnije od svega je što i kada dobijem posao na koji mjesec, to je sve na osnovu imena moje mame, niko me ni ne pita koju sam školu završila”, ističe Nora, te dodaje da su joj se i javljali ljudi koji bi voljeli da joj pomognu, ali zbog političkih prilika nisu u mogućnosti.

    Sebe smatra Bosankom i Hercegovkom, jer je tako odgojena, a njenoj porodici “miješani brakovi” su sasvim normalna pojava.

    Dokle se god budemo time vodili da se moramo dijeliti po vjeroispovijesti, teško da će biti ikakvog napretka. Sve ove slike koje gledamo iz Ukrajine mene jako bole, jer iako sam bila mala, vidjela sam puno toga i ne bih voljela da to doživi ni moje dijete, ni bilo čije, one slike koje smo mi doživjeli, Nadam se da će svi shvatiti da rat nikome nije dobro donio. Smatram da je BiH mala država koja je godinama opstala zato što nas ima raznih, raznih vjeroispovijesti, i uvijek smo bili domaćini i ljudi nas i dan-danas cijene, pamte po Olimpijadi, pričaju priče o nama, a mi se danas bavimo Bakirima, Dodicima, Čovićima i mene užasno boli to. Voljela bih da se nikome ne desi ono što se nama desilo, što smo mi preživjeli, govori nam Nora sa suzama u očima, te dodaje da će ako se ovako nastavi, biti primorana da ode da bi svom sinu obezbijedila sigurniju budućnost.

    Majčin amanet

    No, ljubav prema ovom gradu je ogromna, a iako je do sada imala mnogo prilika da ode, ipak je ostala.

    “Poslije rata pitali su me mnogi zašto nisam otišla… Nisam, osjećam neku potrebu, obavezu da ostanem, jer mi je to majka ostavila u amanet, zato što je poginula ovdje. Poginula je zbog mene i nas milion djece, ljudi, koji smo ostali živi ovdje i sada da ja odem? Međutim, sama finansijska, ekonomska, politička situacija u BiH, mene tjera da sutra pokupim kofer i odem sa djetetom. I sve nekako iz godine u godinu iskreno sama sebe zavaravam, ali mislim da ću biti primorana, ako ne zbog, ne dao Bog rata novog, zbog finansija, jer ja imam dva penzionera u kući, koji kraj sa krajem sastavljaju i ja na sve to sa djetetom, razvedena, sa nekom, hajmo reći, bijednom alimentacijom, trajno nezaposlena, neriješeno stambeno pitanje, ne znam odakle bih krenula.

    Voljela bih da ne odem, ali mislim da hoću jer evo pokušavam već četiri-pet godina da dobijem neki stalni posao, ali sve su to neki ugovori, nesigurnost, radite dva mjeseca, ne radite tri, pa onda radite dva mjeseca, pa ne radite pet i to ide tako iz godine u godinu, onda se samo tješite i tješite. Najgora je ona rečenica kad kažete djetetu: “Kad mama primi platu, idemo negdje”, i onda se desi mama da ne radi. To meni stvara pritisak, tegobu u grudima, zato što ako ja nisam imala u ratu, žalosno je da ja njemu sad, u miru, ne mogu pružiti neke stvari. Ako je luksuz za nas odvesti dijete u kino, na sladoled… To su neke stvari koje meni jednostavno grizu dušu i bole me.

    Žao bi mi bilo da odem, zato što se meni ne ide odavde, ja sam užasno vezana ovdje, Dan državnosti, nezavisnosti, meni je to isto, 5. i 6. april, tako se osjećam svaki put, užasno sam vezana za svoju domovinu i ne bih voljela, jer vidim svoje korijene. Ante Sučić, moja mama, nisam sa Marsa pala jučer ovdje, ja sam baš vezana za ovaj grad, državu. Teško mi pada sve. Kada vidite gradonačelnicu, bude vam teško, ona je bila dijete, na Grbavici provela rat, danas je gradonačelnica, a na tom istom mjestu sjedio je mamin stric i onda shvatite da niste od jučer tu, da imate korijene... Ali eto, to ništa danas, nažalost, ne znači, tako da… Kofer i dijete za ruku, kao da je ratno stanje…”, rekla je Nora i zaputila se prema Vilsonovom šetalištu, ka mostu na kojem je njena majka stala u prvi red odbrane od fašizma.

    A ispod mosta i dalje teče Miljacka. Mostom danas koračaju neka druga djeca, druge majke i očevi. Neka je vječno hvala svim majkama i očevima, sestrama i braćai, kćerima i sinovima, supružnicima i suprugama, koji ustadoše i zaustaviše zlo.

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje