Ponedjeljak, 8. Avgusta 2022.
Tuzlanski.ba logo

Pad Žepe očima djevojčice Adele: Sjećanje na velike noževe kod vojnika

Preuzmite sliku

Adela Hurem Bijelić prisjeća se kako je, kao petogodišnja djevojčica, sa majkom, bratom, te drugim ženama i djecom, bila primorana napustiti selo Vratar kod Žepe – zaštićene zone Ujedinjenih naroda. Put prema sigurnoj teritoriji, na kom je potpuno dehidrirala, u sjećanju djevojčice ogleda se u slikama pretresanja, velikih noževa kod vojnika i straha koji nikada nije zaboravila.

Adelu i njenog mlađeg brata Adina majka Ćamija je za Bajram 1992. godine odvela iz Sarajeva u Žepu, u posjetu nani i dedi. Njen otac ostaje u glavnom gradu. Početak rata razdvojio je porodicu na duže vrijeme od planiranog.

“Kad smo došli, poslije Bajrama se zaratilo, tako da se nismo mogli vratiti u Sarajevo od 1992. do 1995. godine – dok nije pala Žepa. Tada smo krenuli iz sela da bježimo“, opisuje Adela za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).

Danas 33-godišnjakinja zna da je to bio 25. juli 1995. godine i da su na punktu u selu srpski vojnici puštali samo žene sa djecom. Sjeća se da joj je majka objašnjavala da zaustavljaju žene s više djece i da, ako je neko pita, kaže da joj je tetka, koja je tada bila trudna, majka.

“Spustili smo se iz sela na jedno podnožje gdje je bila neka rijeka ili izvor, i tu su bile sve žene sa djecom. Muškaraca nije bilo, osim muške djece. Uspjeli smo pobjeći prije nego što su zapalili tetkinu kuću i navečer smo gledali kako gori“, priča ona.

Kako kaže, njena majka je, u strahu i brzini, ponijela samo kesu odjeće za djecu, tako da Adela nema ni fotografije iz tog perioda. Prema njenom sjećanju, noći su provodili na otvorenom – u šumi i pored rijeke. Sjeća se da su bile umorne.

“Toliko sam bila umorna da sam ostala sjediti s nekim ženama, a mama je, u tom strahu, povela samo brata, mene su zaboravili. Sreća pa me rodica prepoznala, povela i našla mamu“, govori Adela, te dodaje da probleme s bubrezima, koje danas ima njena majka, smatra posljedicom spavanja na otvorenom u tim danima.

Prije prelaska na teritorij pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine, Adela se sjeća da su vojnici na punktovima pretresali žene i od njih tražili novac i zlato. Najupečatljivija sjećanja su joj – kao djevojčici – ostala na velike noževe koje su nosili vojnici.

  • Strah je svakodnevno bio prisutan, ali, iako djevojčica, kako kaže, mogla je razumjeti šta se dešava.

    “Sad djeca, naprimjer, ne bi znala. Mi smo već u tom periodu bili mnogo razumniji. Moja djeca su sada uzrasta kao ja tada, ali ne bi shvatili šta se dešava i da se mora bježati. Ma bilo je jako stresno, strašno i tužno“, kazala je ona.

    Žene i djeca su kaminionima i autobusima iz mjesta Borik odvezeni prema Kladnju, a vojnici su, tim putem, izvodili neke od njih. Zbog puta i vrućine Adeli je pozlilo i dehidrirala je.

    “Tad sam već bila dehidrirala. Kako je mama pričala, već sam bila izgubila svijest. Doktori su me odnijeli i mami rekli da sam umrla. Međutim, bila sam u dubokoj dehidraciji, dok mi nisu dali infuziju i povratili me“, kaže Adela.

    Iz Kladnja su, nakon toga, prebačeni u Zenicu, gdje im je jedna porodica ustupila kuću. Tu su pokušavali pronaći način da dođu do oca u Sarajevo, koje je bilo pod opsadom.

    “Išli smo autobusom do Igmana, onda smo se spustili niz šumu u Hrasnici. Toga se sjećam ko da je jučer bilo – šuma, spuštaš se. Bila su dvojica momaka, koji su sjeli i sklizali se… i ja sam. Sjećam se ko sad, pitam: ‘Mama, smijem li i ja?’. Nemam više snage da hodam“, prisjeća se događaja iz djetinjstva.

    Adela i njen brat oca nisu vidjeli više od tri godine. Prilikom susreta u Tunelu spasa, kroz koji su morali proći da uđu u Sarajevo, nisu ga prepoznali.

    “Apsolutno se nismo sjećali i bio je period navikavanja sigurno 15 dana, dok smo se navikli da je to naš otac i da imamo drugu nanu. Brat je sve vrijeme maminog oca zvao ‘babo'“, prisjetila se Adela.

    Rezolucijom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija od 6. maja 1993. godine, Žepa je proglašena zaštićenom zonom. Uprkos tome, u julu mjesecu 1995. vršeni su napadi na ovo mjesto, te je 24. jula postignut dogovor o evakuaciji civila iz Žepe, koji je počeo dan poslije, kada su žene i djeca transportovani. Svake godine 27. jula mještani obilježavaju Dan sjećanja na pad zaštićene zone Ujedinjenih nacija Žepa.

    Haški tribunal je Zdravka Tolimira, bivšeg pomoćnika komandanta za obavještajno-bezbjednosne poslove Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS), oslobodilo krivice za genocid u Žepi, te je osuđen samo za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu u toku kojeg je izvršen progon Bošnjaka sa ovog područja. Tolmiru je za genocid u Srebrenici izrečena doživotna kazna zatvora, ali je preminuo prije nego je upućen na izdržavanje.

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje

       
    Ključne riječi: , , ,