Oko 80 posto djece u BiH je siromašno, pokazala je studija UNDP-a, kaže Jasminka Džumhur, ombudsmen za ljuska prava. Među njima su i Bojan (3), Dragiša (11) i Nemanja Dukić (17), dječaci iz Kotor Varoši. Njihovi roditelji Živko i Veselinka nisu u mogućnosti da im obezbijede krov nad glavom.

Porodicu Dukić ekipa Anadolu Agency zatekla je dok su se iseljavali iz podstanarskog stana koji više ne mogu da plaćaju. Živko je nezaposlen, Veselinka radi za 350 KM i taj iznos im nije dovoljan ni za osnovne životne potrebe.

Težinu situacije ne shvata samo Bojan, trogodišnjak koji pomaže porodici da spakuje stvari prebace ih u traktorsku prikolicu.

Za razliku od Bojana, Dragiša koji ima 11 godina, potpuno je svjestan koliko je život surov prema njemu. Iz njegovih očiju koje se često pune suzama, isijava tuga i gorčina. Jedina želja mu je, kaže, krov nad glavom. Ovih dana ne ide u školu, a na pitanje zašto, odgovara “jer sam na ulici”. Ponosno priča da prolazi četvorkom i da jedva čeka da se vrati u školsku klupu, jer mu nedostaju drugari.

Dragiša od rođenja ima problema sa srcem, a roditelji nemaju novca za njegovo liječenje. Živko Dukić kaže da im samo za Dragišin odlazak u Soko banju na terapije godišnje treba oko 3.000 KM.

“Nemamo taj novac, trebao bi ići na terapije, ali nemamo odakle da platimo”, kaže Veselinka.

Dukići za svo vrijeme dok razgovaramo pokušavaju pronaći novi podstanarski stan. Uzlud pozivaju niz poznanika, odlaze kod komšija da se raspitaju, nisu imali sreće. Stvari će, kažu, ostaviti kod prijatelja, ali gdje će spavati – ne znaju.

“Ne znam kako je došlo do ovoga, stan ne možemo naći, kirija nam je istekla, morali smo se iseliti i sad ne znamo gdje ćemo, pod vedro nebo, ne znam ni kud ću ni šta ću”, kaže Živko.

Priča da su prethodnih godina stanovali “u šumariji”, ali pošto je taj stan prodan, morali su iseliti. Novca da sami kupe stan u kojem su proveli tolike godine, nisu imali. Iselili su početkom marta.

“Sad nemamo više ni novca da plaćamo stanarinu. Nemamo pomoć ni od koga, Centar za socijalni rad nam je jednom dao 80 KM jednokratne pomoći. Pomogao nam je i predsjednik Republike Srpske koji nam je dao 2.000 KM, njemu se puno zahvaljujemo, od toga smo i plaćali liječenje i sve”, kažu Dukići.

Živko dodaje da traži posao, ali ga ne može naći. Pokušavao je dobiti i pomoć od opštine Kotor Varoš.

“Nisam uspio pričati sa načelnikom opštine”, kaže Živko i dodaje da ne zna kome više da se obrati.

Dukićima su u pomoć priskočila dvojica prijatelja, bar da im prevezu stvari, jer kažu, drugačije im ne mogu pomoći.

(Tuzlanski.ba)