Nije prošlo puno vremena, a poslao nam je hiljadu eura. Nedugo potom, kada je saznao da nam krov prokišnjava, poslao nam je novac za novi krov, pa za priključak struje i pumpu za vodu

O tome da ljudska dobrota i humanost mogu poraziti i najveće životne nedaće, svjedoči životna priča bračnog para Muharema i Dragice Medić, koji žive u selu Dobrijevići, nadomak Sanskog Mosta.

Medići kažu za Nezavisne novine kako se njihov život iz korijena promijenio prije nešto više od pola godine, kada je s njima stupio u kontakt 82-godišnji Mehmedalija Karabeg, koji već duže od 50 godina živi i radi u Njemačkoj. Supružnici ističu kako su prije rata živjeli u Mrkonjić Gradu, a da su se po njegovom završetku doselili u Dragičino rodno selo, gdje su nastavili život.

Medići spadaju u red onih ljudi koje život nije mazio, a u postratnom periodu se nisu najbolje snašli, pa su sve protekle godine živjeli teško, u nedovršenoj kući kojoj je mnogo šta nedostajalo, prije svega voda, koju ni danas nemaju, a dugo vremena živjeli su i bez struje. Kažu kako nisu imali zaposlenje niti bilo kakve prihode, te da je bilo situacija kada bukvalno nisu imali šta da jedu i kada su pomišljali na najgore. Sasvim slučajno, za njihovu tešku sudbinu saznao je pomenuti Karabeg, koj potiče iz susjednog sela Husimovci. Dragica kaže da ju je poznavao još kao djevojčicu, a njen otac Dušan mu je, nekada u davnoj prošlosti, još kada je bio radnik Rudnika mrkog uglja Kamengrad, pomogao i učinio izvjesnu uslugu.

“Mehmedalija nikada nije to zaboravio i stupio je preko posrednika u kontakt s nama. Nije prošlo puno vremena, a poslao nam je hiljadu eura. Nedugo potom, kada je saznao da nam krov prokišnjava, poslao nam je novac za novi krov, pa za priključak struje i pumpu za vodu”, kaže Dragica za “Nezavisne”.

Supružnici dodaju kako je najveće iznenađenje tek uslijedilo kada ih je Karabeg, s kojim sada vezu održavaju putem mobilnih uređaja, nazvao i rekao da odu po automobil koji je kupio za njih.

“Moj suprug je prije rata imao auto, ali smo, s obzirom na našu životnu situaciju, bili uvjereni da kola više nikada nećemo voziti. Mehmedalija nas je jednog dana nazvao i rekao da odemo u Banjaluku u jednu auto-kuću i preuzmemo mercedes. Našoj sreći nikad kraja”, dodaje ona.

Prilikom posjete porodičnom domu Medićevih uspjeli smo, preko skajpa, razgovarati s Karabegom. Rekao nam je kako je još kao mladić otišao u Njemačku, gdje je decenijama mukotrpno radio i stekao golem imetak.

“Otišao sam poslije jedne nepravde kada mi je najviše pomogao Dragičin otac i od tada mnogo cijenim ovu porodicu. U Njemačku sam došao u starim cipelama koje sam vezao žicom, radio sam danonoćno razne poslove, ženio se dva puta i stekao tri krasna sina. Jedan je inženjer, drugi direktor u jednoj njemačkoj firmi, dok mi je treći sin prerano preminuo. Imam unuke i praunuke i uživam u poznim godinama života”, kaže Karabeg za “Nezavisne”.

Dodaje kako je u jednom trenutku odlučio novac koji posjeduje usmjeriti u projekte pomoći siromašnima u Bosni i Hercegovini. Tokom rata pomogao je mnogima, a isto je nastavio raditi i poslije.

“Novac nije sve u životu, a ja sa sobom, kada odem s ovog svijeta, neću uspjeti ništa ponijeti. Vjerujem da ima neko ko na onome svijetu bilježi dobra djela”, kazao nam je Karabeg.

U međuvremenu, Dragica je uspjela ostvariti i pravo na skromnu penziju i mnogo se šta nabolje promijenilo u njihovim životima. Ipak, kažu kako su odlučili da ispričaju svoju priču da bi i drugi saznali da postoji gromada plemenitosti koja se zove Mehmedalija Karabeg. (Nezavisne novine)