Savez logoraša u Bosni i Hercegovini obilježit će danas godišnjicu zatvaranja zloglasnog logora Manjača, na mjestu Razvojno-edukativnog centra “Manjača”. Predsjednik Saveza logoraša BiH Jasmin Mešković istakao je za Agenciju Fena da očekuje dolazak velikog broja bivših logoraša iz Prijedora, Kozarca, Jajca, Vakufa, Tuzle, Sarajeva i Bihaća.
“Želimo odati počast svim logorašima u BiH te se prisjetiti svih tortura i patnji kroz koju su oni prolazili”, istakao je.
U logoru Manjača 1991. prvobitno su bili zatvoreni Hrvati iz Hrvatske, a 1992. u logoru su ih naslijedili Bošnjaci i Hrvati s područja Prijedora, Banjaluke, Sanskog Mosta, Bosanskog Novog, Ključa, Bosanske Krupe, Bosanske Dubice i drugih mjesta koja su gravitirala na području Manjače. Prema nezvaničnim podacima, kroz logor Manjača prošlo je oko 5.000 osoba.
Zatočenici na Manjači bili su uglavnom Bošnjaci, a bilo je i nešto bosanskih Hrvata i tek poneki bosanski Srbin. Velika većina zatočenika bili su civili, bilo je i maloljetnih i starijih, kao i duševno hendikepiranih muškaraca, navedeno je tokom sudskih postupaka u Haškom tribunalu. U neposrednoj blizini logora pronađena je masovna grobnica sa posmrtnim ostacima 540 žrtava, za koje se pretpostavlja da su logoraši.
U logor Manjača je 7. jula 1992. u zaključanim prikolicama stigla je grupa od 64 zatočenika, uglavnom Bošnjaka. Ta grupa krenula je iz zatočeničkog objekta Betonirka u Sanskom Mostu, u kojem su ljudi bili zatočeni od kraja maja 1992. Taj drugi transport organizovali su Drago Došenović Maca i stražar u logoru zvani Špaga. Oba puta zatvorenici su se vozili devet sati stojeći na užasno skučenom prostoru bez vode na velikoj vrućini.
Pretresno vijeće Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu smatra da je zbog takvih uvjeta više od 20 zatvorenika umrlo tokom drugog transporta. Po dolasku prve grupe u logor Manjača policajci iz Sanskog Mosta su pretukli, a kasnije i ubili najmanje šest zatvorenika.
Kada je logor Omarska zatvoren, zatočenici iz tog logora su prevezeni u logor Manjača. Jedan prijevoz zarobljenika izvršen je 6. augusta 1992. Put je trajao cijeli dan. Po dolasku u logor Manjača zatočenici su morali cijelu noć provesti u zaključanom autobusu. Pretresno vijeće smatra da su te noći policajci bosanski Srbi koji su bili u pratnji autobusa prozvali tri muškarca da izađu. Sljedećeg dana viđeni su leševi te trojice muškaraca. Prije nego što je zatvorenicima dozvoljeno da uđu u logor, jedan policajac je jednog od njih ubo nožem, a drugom prisutnom je naredio da felgom traktora udara po njegovom lešu.
Osnivanje logora Manjača je bila jedna od glavnih zatočeničkih lokacija u autonomnoj regiji Krajina, a u nju su slati zatočenici iz raznih općina ARK-a i drugih logora i zatočeničkih objekata na teritoriji ARK-a, jesu činjenice utvrđene u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju u Haagu. Pretresno vijeće se uvjerilo da su osoblje Manjače, koje je bilo pod komandom 1. krajiškog korpusa, činili pripadnici vojne policije bosanskih Srba. Komandant logora u Manjači bio je potpukovnik Božidar Popović. Zatočenike su držali u velikim pretrpanim štalama za stoku, u kojima su provodili većinu dana, sjedeći ili ležeći. Bilo je nešto slame i ćebadi, ali događalo se da neki zatočenici leže na golom betonu. Unutra se teško disalo od smrada. U logoru nije bilo tuševa ni praonica, nije bilo ni tekuće vode. Prehrana u logoru bila je daleko od dovoljne, zatočenici su dva puta na dan dobijali tanku čorbu i krišku hljeba. Zbog takve ishrane mnogi su zatočenici izgubili na težini i veoma omršavjeli.
Zatočenici su redovno podvrgavani premlaćivanju. Ta premlaćivanja ponekad su bila selektivna. Međutim, svi su zatočenici sistematski bili premlaćivani prilikom dolaska. Tada su zatočenike tukli vojni policajci iz redova osoblja logora, kao i oni iz pratnje koja ih je dovela na Manjaču iz njihovih matičnih općina. Premlaćivanja su se odvijala i prilikom ispitivanja. Između ostalog, zatočenike su tukli šakama, nogama, pendrecima, drvenim motkama, kundacima pušaka i električnim kablovima. U nekim slučajevima, ta su premlaćivanja bila tako teška da su za posljedicu imala teške ozljede. Nakon premlaćivanja, neke zatočenike morali su poslati u ambulantu, ili ih čak fizički odnijeti onamo.
Premlaćivanja su na Manjači vršili uglavnom pripadnici vojne policije koji su radili kao stražari u logoru. Među najbrutalnijim logorskim stražarima bili su Željko Bulatović (zvani Fadil Bula), Zoran nepoznatog prezimena (zvani Zoka), Pop i Špaga. Pretresno vijeće Haškog tribunala se uvjerilo da je od juna do novembra 1992. u logoru Manjača najmanje deset zatvorenika umrlo od posljedica batinanja ili sporadičnih ubistava.
Logor je zatvoren krajem 1992. zbog međunarodnog pritiska, ali je opet na neko vrijeme otvoren u oktobru 1995. Procjenjuje se da je između 3.000 i 8.000 ljudi prošlo kroz logor. Broj ubijenih je nepoznat. Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije navodi da je neosporno utvrđeno da je barem 10 osoba ubijeno na toj lokaciji. Druge procjene sežu i do 50. (Fena)
