Utorak, 6. Decembra 2022.
Tuzlanski.ba logo

Nermin Mujkanović kojem su ubijeni otac i dva maloljetna brata: Pružio bih ruku Srbinu koji bi se ogradio od zločina

Preuzmite sliku

U mobitelu čuva fotografiju s braćom Esmirom i Jasminom, koji su bili maloljetni, kada su ih zločinačke horde Ratka Mladića i Radovana Karadžića strijeljale u Domu kulture u Pilici. Čuva i fotografiju kada otac Huso, koji je imao 38 godina kada je strijeljan ispred Zemljoradničke zadruge u Kravici, uči brata Esmira jahanje konja. I još dvije fotografije na kojima je s braćom “lijep kao na slici“ i to je sve…

  • Nermin Mujkanović imao je samo 12 godina kada je s majkom krenuo put Potočara, a otac i braća u koloni muškaraca ka Šušnjarima. Vjerovali su da će se za dan ili dva ponovo biti zajedno, pa rastanak i nije bio prožet velikim emocijama. Inače, živjeli su u naselju Soloćuša koje nije daleko od sjedišta baze Ujedinjenih nacija. Ulazak u fabriku i penjanje na sprat sa zabrinutom i uplakanom majkom 12-godišnjem dječaku se zauvijek urezani u sjećanje. Proveli su u fabrici tri dana i dvije noći…

  • “Te noći su posebno bile jezive za mene kao dijete jer ljudi koji bi eventualno izašli iz fabrike vratili bi se sa pričama o viđenim strahotama preko puta same rijeke Križevice koja protiče iza. Vidjeli su ubijena tijela ljudi…“, počinje svoju bolnu ispovijest u razgovoru za Anadolu Agency (AA) Nermin Mujkanović, danas 39-godišnjak, privatni poduzetnik, otac Nahle i Haruna.

  • Svaki naredni minut proveden u fabrici sijao je strah. Ljudi su ubijani svuda okolo. Izvođeni su i nikada se više nisu vratili. U sjećanju mu je ostao prizor od 13. jula. Čuo je ženski glas kako ga moli: Kada pređeš u Tuzlu reci da se Ćamila objesila! Otrčao je do majke, a Ćamilu su od vješanja spasili holandski vojnici. Ispostavilo se da je Ćamila bila na pregovorima sa zločincem Ratkom Mladićem u Bratuncu, a njen lik je ovjekovječen u filmu Jasmile Žbanić. Nermin je gledao “Quo vadis, Aida“, pa kaže:

    “Ima određenih momenata koji atmosferom podsjećaju na ono što je bilo, ali naravno sami taj osjećaj i to, mislim da nema filma koji to može prikazati i prenijeti, što se kaže, na ekran. Mnogo je bilo surovije, žešće od onog što je prikazano u samom filmu“, kaže Mujkanović koji je u filmu gledao repliku scene iz Doma kulture u Pilici gdje su mu ubijena braća Esmir (17) i Jasmin (15).

    Od muških potomaka porodice Mujkanović genocid u Srebrenici su preživjeli on, jedan amidža i amidžić. Svi preostali su pobijeni, a u naselju Soloćuša koje se nalazi na ulazu u Srebrenicu iz pravca Poročara, prema njegovom riječima, danas ne živi niti jedan Bošnjak. I svaka priča o Soloćuši vrati ga na period 1992-1995. godina. U dane gladi, straha, patnje…

  • “Veoma je bilo teško i surovo za jedno dijete podnijeti sve te stvari. Prvi taj susret sa strahom, sa detonacijama, granatama, to je ono što je presjeklo svaki vid djetinjstva. Često sam imao priliku kada sam nakon mnogo godina poslije Srebrenice i kada sam saznao šta znači riječ genocid onda sam imao priliku kroz obraćanja ljudima reći da je nad mojim djetinjstvom izvršen genocid i nad stotinama i hiljadama druge djece“, govori Nermin.

    S majkom je živio u kolektivnim naseljima, a od 2003. godine izgradili su svoj novi dom. Na pitanje o halalu i da li ikom može halaliti to što je učinjeno njegovoj porodici Nermin Mujkanović kaže:

    “Kada je u pitanju Srebrenica, ko god da je kriv i odgovoran za to, ko god da je mogao učiniti nešto, a nije učinio, mi možemo danas riječima izreći nekakav halal i oprost, ali naše duše, naša bića, to jednostavno ne mogu. Posebno kada su u pitanju zločinci iz srpskog naroda koji su bili direktni učesnici. Ja bih volio da se pojavi neko iz tog naroda i kaže da se ograđuje od onog što su oni počinili i ja bih takvom pružio ruku i uvijek stao na njegovu stranu, ali takvih primjera je veoma malo ili nikako“.

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje