Kroz vrata Doma Bjelave prošle su hiljade djece. Mnoge generacije su ovdje počele život. Bebe od tek nekoliko dana dom su našle među ovim zidovima, odakle su kao ozbiljni ljudi otišli u svijet. No, šta kada djeca odrastu? Kako dalje i koliko im država pomaže? Bilal Kovačević i Ahmed Hodžić danas su studenti, ali još štićenici Doma Bjelave. Oni žele pomoći i drugima da dobiju jednaka prava.
Braća i sestre
Bilalova priča u Domu Bjelave počela je prije 22 godine. Osoblje Doma jedina je porodica koju ima. Kaže da je iza njega sretno djetinjstvo, jer su mu ovi ljudi pružili ljubav i pažnju. Danas on tu pažnju pruža mlađima. Nakon srednje škole odlučio je upisati fakultet, tako je i dalje štićenik Doma.
– Veterinarski fakultet sam odabrao jer volim medicinu, volim životinje, a i volio bih pomoći nekome. Kada sam birao fakultet, shvatio sam da mi Veterina može pomoći u tome. Da te svoje tri strasti povežem, govori Bilal Kovačević, student druge godine na Veterinarskom fakultetu u Sarajevu, te dodaje da u Domu nema prijatelje.
– To ko kaže, laže. Mi smo svi ovdje kao braća i sestre. Zajedno jedemo, zajedno idemo u školu, zajedno sve radimo, ističe.
Kako je sve u našoj zemlji podijeljeno i apsurdno, tako i ova djeca nisu lišena podjela. Krivica leži u različitim propisima po kantonima, zbog kojih svako dijete nakon punoljetstva nema ista prava. Bilal ima sreću da je u Sarajevu, pa tako može studirati i biti štićenik ovog doma.
– U Sarajevu je situacija malo drugačija. Mi imamo mogućnost da su djeca štićenici Doma dok su na redovnom školovanju. Čak do navršene 27. godine. To motiviše djecu da upišu fakultet, da upišu srednju školu, da uče da budu vezani za sistem. Ako nakon 18. ne upišu školu, mi pravimo individualne planove za njih. Ne postoji sistemsko rješenje koje bi bilo jednako za sve, pojašnjava Tarik Smailbegović, direktor Doma Bjelave.
Ostavljeni od porodica, iznevjereni od vlasti, štićenici domova ujedinjeni su u borbi za jednaka prava. Teže zakonu na nivou države, kako bi svi, u bilo kojem kantonu da žive, imali ista prava i naknade. Udruženje su, kaže, napravili iz revolta.
– Ono što nam je primarni cilj jeste da svako dijete ima ista prava. Znači, ako je u KS-u džeparac 60 maraka, tako mora biti i u Tuzli i u Zenici i u Mostaru, ističe Bilal.
Ahmed Hodžić je Bilalov vršnjak. Ruku pod ruku se bore da djeca iz drugih gradova dobiju ista prava.
– Džeparac u KS-u je sada porastao na 60 maraka, a prije je bio 30. To je veliki uspjeh i želja organa vlasti da pomognu nama djeci. Koliki je džeparac u drugim gradovima? Najlošije je u Mostaru, u Zenici, gdje dobijaju 30 maraka i manje, naglašava Ahmed.
Tako su dva štićenika iz različitih gradova u istoj sobi studentskog doma, s tim da jedan ima džeparac koji mu država daje, a drugi ne dobija ništa. I upravo tu nepravdu Udruženje pokušava da ublaži.
– Ta djeca se smatraju zanemarenom. Uopšte nisu imali podršku dugi niz godina, ali već je to direktor Tarik Smailbegović pokrenuo, da ta djeca dobiju istu sumu kao i mi što dobijamo, dodaje Ahmed.
U Domu na Bjelavama danas živi 78 štićenika. Tu su bebe od nekoliko mjeseci, ali i sedam studenata. U ovu grupu od 78 spadaju i mladi koji su smješteni u male porodične domove.
Manje stigme
– Trenutno imamo tri mala porodična doma. Jedan u Vogošći, na Blagovcu, gdje je smješteno osmero djece, potom kuću u Sokolović-Koloniji, gdje je smješteno desetero djece i stan u Titovoj ulici, u kojem živi šestero djece. To su nove usluge koje pružamo, jer želimo da što više stvorimo porodični ambijent, gdje djeca odrastaju u kućnoj atmosferi i bliže uslugama lokalne zajednice. Puno su im bliži i škola i igralište, a što je najvažnije, manje su stigme zbog odrastanja u Domu, napominje direktor Smailbegović.
Koliko je važno da ih nauče prvim koracima, toliko je važno i da im se pokaže put kada kao odrasli konačno krenu sami u život. Čini se da u ovoj državi i prvi i drugi put mogu računati samo na osoblje Doma. (Oslobođenje)
