Tuzlak Marinko Banović, iskreni i dobrodušni Bosanac i Hercegovac opet je svojim komentarom „ubo“ u suštinu besmisla u ovoj našoj lijepoj i bogatoj zemlji nesrećnih ljudi.
– Dok mene brane “moji”, od tvojih, a tebe “tvoji” od mojih, mi tonemo sve dublje, a oni sve bogatiji! Ni moji ni tvoji, oni su samo svoji! – napisao je Banović na društvenim mrežama.
Odmah ispod iskočila mi je objava kolege Almedina Šišića o proslavi slave škole koju pohašaju njegova djeca. Tim neiskvarenim stvorenjima koja lako nađu zajednički jezik sa svojim vršnjacima radost zajedničke priredbe i izložbe slika u koje su udahnuli svoju osobenost pokvari spoznaja da nisu isti, da nisu „njihovi“. Dječiju radost kvare nacionalistički narativi koji se provlače kroz vođenje programa.
– Tako mi je ponekad žao moje djece što moraju da prolaze neke stvari i budu “drugačija”, iako im veliku ljubav daju i učiteljice i drugari i uistinu tu nemam apsolutno nikakve zamjerke. Ali imam na ovaj kleronacionalistički, polufašistički sistem, u kojem su već ravnogorski i partizanski pokreti izjednačeni kao “dva antifašistička”, na produžene ruke politike u školama koje indoktriniraju djecu i truju te male i pametne mozgove svojim nacionalističkim bljuvotinama, napisao je Šišić.
Da se ne lažemo, “naši” i “njihovi” postoje u školama na svim stranama, negdje je to izraženije, a negdje se perfidnije provlači. Oni koji danas djecu indoktriniraju fašizmom nudeći im budućnost konflikta, sukoba, novog proljevanja krvi kao čina nacionalnog patriotizma, pogazili su datu pionirsku riječ da će razvijati bratstvo i jedinstvo, da će cijeniti sve ljude koji žele slobodu i mir. Njima nije odgovarao društveni sistem u kojem je bilo sramota lagati i krasti, pa su Titovi pioniri kada su porasli umjesto da se kunu u njega počeli proklinjati Tita stvorajući na tome novi društveni poredak učeći djecu da je je sramota nemati.
Ti ljudi su prvo prekinuli proslave za 25. maj kada se obilježavao Dan mladosti, a onda 35 godina uporno radili na tome da se obezvrijedi sjećanje na taj dan kao jedan od simbola radosti. Umjesto države u kojoj je težište razvoja bilo upravo na omladini od iste je „uzimana krv“ da bi se stvorile nove države u kojima za mlade danas nema perspektive, barem ne one sjajne. Budućnost je sistemski i svjesno ubijana, a najslikovitiji simbol te beskurpuloznosti je tuzlanska kapija gdje je 25 maj dan žalosti. Na Dan mladosti tu je granatom s Ozrena ubijen 71 građanin Tuzle., a 200 ih je ranjeno. Prosjek godina poginulih je bio 21, a najmlađa žrtva je imala samo dvije i po godine.
I nije samo Tuzla. Danas će u brojnim gradovima Dan mladosti biti obilježen obilaskom spomenika koji uglavnom dijele sudbinu praznika. Mnogi su zapušteni i zanemareni, a cvijeće koje će se položiti simbolizira nestajanje ljudskih vrijednosti koje su bile brana širenju fašizma. Na tome će likovati opet oni koji danas najviše mrze Tita, a njihove poruke su bile i ostat će zabluda novih generacija, kojima ni Bog neće pomoći, jer u njima nema vjere u državu. Nema je. Jer je ovdje država davno prestala biti cilj, pretvorili su je u sredstvo iz kojeg se crpi isključivo moć male grupe ljudi.
Na posljednjoj velikoj fešti za Dan mladosti Đorđe Balašević je pjevao „Stari orkestar“ čije riječi dana s skoro proročanski zvuče: „Taj orkestar stari nema pojma u stvari, i vječito pjeva svoje “tra-la-la-la”.I što da se mijenja kad su uslovi čisti, prvi su i jedini su na Top-listi.
U prevodu na vlasti su još uvijek Titovi pioniri koji su skinuli petokrake i prigrlili fašističke simbole. Oslikani su u brojn im penzionerima koji i danas kroje politiku u državnim institucijama dok mladi svpoju budućnost moraju tražiti vani. Ipak, za razliku od Tita oni će kad tad prestati biti idoli, i kad nestanu niko se neće sjećati njihovog rođendana jer njihove partije su postale gore one jedne iz mrskog komunizma. „Njihovi“ su vremenom postali samo oni koji su do kraja odani vođi, a oni za razliku od Tita koji je poticao znanje i stručnost ipak više preferiraju ljude bez znanja i časti. (Patria)
