Nesreća u rudniku Dubrave razoktrila je kriminal. Kriminal koji se prvodi uz prešutnu saglasnost rukovodilaca u koncernu Eelektroprivreda BiH. Klizanje u propast.
Svima je bilo jasno da se opasnost sprema. Svima osim menadžmentu rudnika Kreka, koji je nestručnim rukovođenjem na glavnom ugljenom sloju ugrozio sigurnost rudara, ali i nelegalnih sakupljača uglja na Površinskom kopu Dubrave. Naime, završna kosina na podinskim jalovinskim masama izvođena je mimo projekta, tako da je samo bilo pitanje sata kada će se nesreća dogoditi. “Podinska završna kosina nije rađena pod uglom od 22 stepena, kako je po projektu, nego je otprilike 40-45 stepeni”, navodi federalni rudarski inspektor Nuraga Duranović.
Mada su ti propusti i drastično odstupanja od parametara predviđenim projektom zabilježeni ranije, inspekcija je reagirala tek nakon nesreće. “Rudarska je inspekcija suodgovorna da tu stvar vodi i prati, jer ona ima ingerencije da zaustavi radove kad se jedan stepen pređe preko projekta, a ne 20 – koliko je to sad”, kaže prof. dr. Edin Delić sa Rudarsko geološko-građevinskog fakulteta Tuzla.
Svemu tome doprinijela i neadkvatna otkrivka, koja je realizirana mimo svih stručnih i projektovanih parametara. “Otkrivka već dugi niz godina kasni u odnosu na eksploataciju uglja. Zaostajanje otkrivke prouzrokuje teškoće u eksploataciji uglja i sigurnosti samog objekta, tako da je zadnjim rješenjem izrečena zabrana eksploatacije uglja ukoliko se tehnološkim procesima ne obezbijedi projektovani odnos okrivke i jalovine“, ističe Duranović.
U rudniku Kreka priznaju grešku, ali odgovornost prebacuju na Elektroprivredu, koja je obavezna da ulaže u modernizaciju rudnika. “Malo se ulaže u rudnike da bi se oni vodili po propisu”, kaže Enver Omazić, direktor Kreke.
No, uprava rudnika pere ruke i krivicu za nesreću prebacuje na nelegalne sakupljače uglja koji svakodnevno bez problema kradu ugalj iz sjedišta eksploatacionog polja. Direktor Omazić tvrdi da je zbog dužine kopa od 15 kilometara, praktično, nemoguće spriječiti nelagalan ulazak u njega.
U krađu uglja umiješan je i direktor Omazić, ali i pojedini njegovi saradnici. O tome svjedoče porodice stradalih mladića i njihovi prijatelji. “Uđu i natovare traktor uglja, otprilike 3-4 tone. Na to moraju platiti 80 do 100 maraka čuvaru. To su rudnički čuvari, ne zaštitari. Čuvari uzimaju pare i predaju ih svome šefu obezbjeđenja, a on direktoru. Novac od jednog traktora se dijeli na četiri dijela. Na kopu vlada čista korupcija“, kaže Mirsad Herić, otac stradalog mladića.
“Činjenica je da se uzima novac, jer na kop ne može ući niko tako jednostavno da uzme ugalj i izvuče ga, jer to traje godinama. Nisu u pitanju samo portiri već čitavo rukovodstvo površinskog kopa”, kaže sakupljač Merlin Bašić.
“Mi smo paravan, tzv. kradljivci uglja koji samo preživljavamo, prehranjujemo porodice, idemo u blato do ušiju, da jedva izvučemo komad uglja, a separaciju niko ne spominje. To je dolje drugi kriminal, zatvoreni krug koji niko ne dira”, priča Elmir Rakovac.
No, posljednja nesreća na Površinskom kopu nije jedina. Salih Salkanović poginuo je prije šest godina u malim ilegalnim rudnicima koji se nalaze nedaleko od glavnog radilišta na Površinskom kopu Dubrave. Njegov brat Ibrahim sakupljao je ugalj u neposrednoj blizini nesreće. “Rupa je bila duga šest metara, uska metar, visoka metar i po. Jedan se komad otkinuo i udario ga”, prisjeća se Ibrahim.
Eksploatacijom uglja iz nesigurnih jama bez adekvatnih mašina i opreme Ibrahim se bavi i danas. Bez toga se, kaže, ne bi moglo preživjeti. “Idem skupljati, pa ako se vratim – dobro je. Šta mogu drugo. Od toga mnogo nas živi”, dodaje.
Umjesto kradljivaca uglja, žrtve nesreće mogli su biti i rudari koji rade u katastrofalnim uslovima. Iz Elektroprivrede odgovornost prebacuju na menadžment rudnika koji su imenovali, a pred kamere FTV-a nisu željeli. Isto kao i resoni federalni ministar Erdal Trhulj, koji je bježao pred kamerom FTV-a.
O svemu šuti i Sindikat rudara rudnika Kreka, ali i Sindikat rudara Federacije. Predstavnici tih sindikata Fikret Mehić i Sinan Husić nisu se javljali na telefonske pozive FTV-a. Protiv menadžmenta rudnika Kreka Tužilaštvo Tuzlanskog kantona pokrenulo je istragu kako bi se utvrdile okolnosti koje su dovele do nesreće.
Zanimljivo je da rudnik Kreka već godinu dana nema zaštitare koji bi trebali osiguravati rudnik. Budući da su Zavisno društvo, koje je u koncernu Elektroprivrede, rudnik Kreka nije mogao angažirati zaštitare bez saglasnosti Elektroprivrede i bez tendera. “Raspisali smo konkurs za zaštitarsku agenciju i u dva navrata je on propao zbog žalbi dobavljača. Učestvovale su tri agencije, bilo je žalbi, izabrana agencija nije imala propisanu dokumentaciju. Postupak je prije nekoliko dana ponovo otvoren”, navodi Omazić.
Ali zato Elektroprivreda može bez tendera. Sejo Hasibović i njegova firma Butmir bez tendera su angažirani na rekonstrukciji zgrade Elektroprivrede, a vrijednost fiktivnih dodatnih radova izvedenih za vrijeme posljednje predizborne kampanje veća je od million konvertibilnih maraka. I dok u Sarajevu rekonstruisala rekonstruisana zgrada Elektroprivrede, u rudnicima je katastrofalno stanje. Slično kao i na Dubravama, na Površinskom kopu Šikulje identična situacija kada su u pitanju kosine i uslovi rada rudara. Struka tvrdi da je slično stanje i u ostalim rudnicima u Federaciji.
“Odgovorno tvrdim da ovaj problem postoji na svim površinskim kopovima uglja u BiH. Na nekim kopovima je čak ozbiljnije narušen ugao i stabilnost spajanjem etaža i velikim kosinama. Čak je na jednom kopu kod Kaknja, na kopu Vrtilište, obustavljena proizvodnja zbog nemogućnosti djelovanja sigurnog rada”, ističe prof. dr. Edin Delić.
Ništa bolje nije ni u jamama. Menadžment Koncerna mjesecima već skriva da u jami Rudniku Breza mjesecima bukti požar. Jama je zatvorena još od septembra, a štete su milionske. “U Brezi je stalno prisutna oksidacija, koja prijeti da eskalira u veći požar”, navodi prof. Delić.
Kako u rudnicima – tako i u Termoeleni Tuzla. Blok 6 ponovo je ugašen, jer nema dovoljno uglja na depoima zbog toga što rudnici Banovići i Đurđevik ne ispunjavaju svoje ugovorene obaveze o isporuci uglja za taj blok, koji radi isključivo na mrkom uglju iz tih rudnika.
“Evidento je da blok 6 nije u funkciji. Uglja nedostaje i za blokove 3, 4 i 5 u TE Tuzla, ali i u TE Kakanj. Prema dokumentaciji koju poznajem u Elektroprivredi, na depoima uglja za svaki od blokova o kojima govorimo moraju biti rezerve na bazi 120 posto bilansnih potreba, u mjesecu novembru kad se donosi bilans za narednu godinu. Na svakom depou za svaki mjesec mora biti dovoljno uglja za 36 dana unaprijed“, kaže Amer Jerlagić, bivši direktor Elektroprivrede BiH.
U drastičnom kršenju ugovorenih obaveza prednjači rudnik Banovići, koji mječno isporuči samo 15 posto ugovorenih obaveza prema TE Tuzla, dok prioritet ima srbijansko tržiše, gdje banovićki rudnik komercijalno prodaje ugalj po 30 posto skupljim cijenama.
Prema ugovoru koji je banovićki rudnik potpisao sa EP o prodaji million i 40 hiljada tona uglja za 70 miliona maraka, jasno stoji da kašnjenje u isporuci uglja može biti opravdanao u slučaju rata, prirodnih i drugih nesreća, a nikako povoljnijim cijenama na komercijalnom tržištu.
Unatoč kontinuiranom kašnjenju u isporuci uglja, zbog čega je do sada više puta gašen blok 6, banovićki rudnik, zahvaljući ministru Erdalu Trhulju, dobio je čak 23 miliona maraka samo za bonifikaciju uglja. Višemilionske iznose za bonifikaciju uglja sumnjivog kvaliteta, u kojem je prisutna velika količina sumpora dobio je i privatni rudnik Stanari, koji je vlasništvu kontroverznog srbijanskog biznismena Vuka Hamovića.
Za 200 hiljada tona lignita, koji nadomjesti manjak uglja iz Kreke, Stanari godišnje inaksiraju osam miliona i 280 hiljada maraka. Strogi kriteriji Elektorprivrede primjenjuje samo prema rudniku Kreka, koji je za bonifikaciju uglja naplatio samo 90 hiljada maraka.
