U junu 2011. godine, Evropski sud za ljudska prava u Strazburu donio je presudu u predmetu “Hadžić i Suljić protiv Bosne i Hercegovine”. Dvojica osuđenika za teška krivična djela, Fikret Hadžić i Nagib Suljić, žalili su se sudu u Strazburu da su zbog nezakonitog držanja i neadekvatnog smještaja na Forenzičko-psihijatrijskom odjelu zatvora u Zenici prekršena njihova ljudska prava.

Fikret Hadžić je u maju 2002. godine počinio trostruko ubistvo i osuđen je na 24 godine zatvora. Nagib Suljić je u novembru iste godine ubio svoju djevojku i osuđen je na osam godina. Kod obojice je utvrđena smanjena uračunljivost prilikom počinjenja djela i sud im je izrekao i mjeru obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi.

Hadžić se na neadekvatan smještaj u KPZ Zenica najprije žalio domaćim sudovima. Ustavni sud BiH je razmatrajući njegovu žalbu, između ostalog, zaključio da Psihijatrijski odjel nije adekvatna institucija za smještaj osoba sa mentalnim poremećajem, te naložio hitno formiranje zdravstvene ustanove gdje bi se liječili forenzički pacijenti. Evropski sud za ljudska prava u Strazburu zaključio je isto, te naložio da država BiH mora isplatiti iznos od 15.000 eura Hadžiću i 25.000 eura Suljiću na ime nematerijalne štete, piše Faktor.ba.

U Izvještaju vlastima Bosne i Hercegovine o posjeti Evropskog komiteta za sprečavanje mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja (CPT), koji je usvojen marta 2016. godine, navodi se:

“Delegacija Komiteta je zgrožena što se u istražnom zatvoru KPZ Tuzla nalazi sedam hronično psihotičnih forenzičkih psihijatrijskih pacijenata kojima je izrečena mjera sigurnosti; njihove osnovne potrebe u pogledu zaštite mentalnog i fizičkog zdravlja nisu riješene na adekvatan način. Komitet preporučuje da se ovi pacijenti odmah prebace u odgovarajući objekt zdravstvene zaštite do zvaničnog početka rada Specijalne bolnice za forenzičku psihijatriju na Sokocu.”

Komitet je također utvrdio da “zakonske garancije koje se odnose na smještaj pacijenata moraju biti pojačane” te kako “nefunkcionalne sudske odluke o obaveznom psihijatrijskom liječenju rezultiraju velikim naporima kako bi se osigurao da se pacijenti smjeste na dobrovoljnoj osnovi”.

U odgovoru na upit CPT-a o tretmanu osuđenika sa psihičkim oboljenjima i poremećajima u KPZ Zenica, uprava zatvora navela je, između ostalog:

“Radi se o dugogodišnjem ovisniku koji vani živi bez ikakvih primanja, nema roditelja i skrbi zajednice. Osuđenim se zdravstveno stanje poboljša u Zavodu, jer tada dobiju potrebnu NPS, internističku terapiju i sve potrebne kontrole i pretrage. Nedugo nakon tog posjeta to lice je izdržalo kaznu i nalazi se izvan Zavoda. Zavodsko osoblje u koordinaciji sa vanjskim saradnicima nastoji da pruži adekvatnu zdravstvenu i socijalnu zaštitu, u skladu sa svojim mogućnostima, u smislu što boljeg osposobljavanja za život izvan Zavoda jer je svjesno da lica koja izdrže kaznu su prepuštena sami sebi i nalaze se na dnu društvene ljestvice.”

Iako je Zavod za forenzičku psihijatriju na Sokocu, kao jedina specijalizirana ustanova tog tipa u BiH, počeo sa radom još 2016. godine, brojni osuđenici za krivična djela kojima se izriče i mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja i dalje su smješteni u zatvorima i zdravstvenim institucijama u čiju primarnu djelatnost ne spada tretman ovakvih pacijenata, piše Faktor.ba.

Muhamed Ahmić, direktor Psihijatrijske bolnice Kantona Sarajevo (Jagomir), kaže da se u ovoj ustanovi na liječenju trenutno nalaze dvojica forenzičkih pacijenata. U nekim slučajevima, kaže Ahmić, forenzičke pacijente čuvaju policajci. U bolnici Jagomir u prosjeku se mjesečno prisilno hospitalizira osam pacijenata.

– To su duševni bolesnici koji nisu učinili nikakvo krivično djelo, ali su u stanju u kojem se nalaze opasni po sebe i okolinu. Dežurni doktor ih zadrži prisilno i zatim se obavještava sud koji šalje vještaka iz druge ustanove da procijeni stanje pacijenta i donosi rješenje u vanparničnom postupku – objašnjava Ahmić i dodaje kako bi bolnica Jagomir vrlo brzo trebala dobiti i posebno Odjeljenje za forenzičku psihijatriju.

Kada je riječ o slučaju višestrukog ubice Edina Gačića, Ahmić kaže da je psihijatrijska struka tu uradila svoj posao kako treba.

– Ono što je možda zbunjujuće ljudima jeste to što je on za svoja djela bio uračunljiv. Dakle, nije bio forenzički pacijent, nego je po osnovu krivičnih djela koja je učinio u stanju uračunljivosti dobio kaznu zatvora. Onima koji učine krivično djelo u stanju neuračunljivosti, to predstavlja samo simptom njihove bolesti i u tom slučaju njima je mjesto u bolnicama, a nikako u zatvorima. Poremećaj ličnosti koji je Gačiću dijagnosticiran nije bio element da on bude proglašen neuračunljivim. Međutim, problem je nedostatak sistemskih rješenja. Potrebno je da se izriče više mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja sa slobode, a onda, kada osoba dođe na kontrolu kod ljekara, može mu se po potrebi izreći i mjera prisilne hospitalizacije. Naš cilj jeste da se ti forenzički pacijenti poslije izvjesnog vremena prevedu u status, da tako kažem, “običnih” pacijenata – naglašava Ahmić. (Tuzlanski.ba)