Nedjelja, 27. Novembra 2022.
Tuzlanski.ba logo

Mali dio posmrtnih ostataka Hajrudina Halilovića bit će ukopani 11. jula u Potočarima

Preuzmite sliku

Samo mali dio posmrtnih ostataka Hajrudina Halilovića bit će ukopani na kolektivnoj dženazi 11. jula u mezarju Memorijalnog centra u Potočarima.

Ubijen je zajedno sa ocem Alagom, a njihovi posmrtni ostaci su pronađeni u istoj masovnoj grobnici u zvorničkoj Kamenici. Imao je samo 27 godina, javlja Anadolu Agency (AA).

Hajrudinov brat Behrem (62) danas živi u Visokom. Vrati se s vremena na vrijeme u selo Osat na području općine Srebrenica gdje je rođen i gdje su sretno živjeli prije rata.

Sretan porodični život prekinut je 1992. godine, kada je počeo rat. Već sljedeće godine morali su napustiti svoj dom i utočište pronađi u Srebrenici.

Mislili su da su tamo sigurniji, ili su barem tako mislili zbog naziva “zaštićena zona”.

Zbog ubrzanog pogoršavanja humanitarne situacije i samo nekoliko dana nakon masakra na školskom igralištu, 16. aprila 1993. godine Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija usvojio je Rezoluciju 819, kojom je Srebrenica proglašena “zaštićenom zonom”.

Međutim, nastupila je glad, napadi, a 1995. godine i genocid u kojem su ubijeni Behremovi otac i brat.

Za AA je ispričao o prijeratnom životu, gladi, preživljavanju u Srebrenici, rastanku sa majkom, ocem, bratom, suprugom i dvoje djece. On je sa hiljadama drugih muškaraca krenuo preko šume do slobodne teritorije.

“Na obali Drine živio sam 30 godina. Živjelo se dobro. Imao sam oca, majku, brata, suprugu i dvoje djece. Otac i brat nisu preživjeli genocid. Supruga i ja smo ranjeni”, počeo je priču Halilović.

Dobar i skladan život je trajao do 1992. godine. Tada počinje rat i pakao.

“Granatirani smo svaki dan. U selu smo bili do 1993. godine. Tada su uslijedili jaki napadi. Svi smo morali napustiti kuće i otići u Srebrenicu. Proglašena je ‘zaštićena zona’. Svi smo bili u Srebrenici. Tada je nastupila glad, veća nego što je bila kad smo bili kod svojih kuća”, prisjetio se Halilović.

Istakao je da su “1995. godine živjeli kao u kazanu”. Tada su krenuli intenzivniji napadi.

“Kada je počelo svakodnevno granatiranje od 1. do 11. jula, počeli smo se okupljati i dogovarati šta da radimo. Nismo spavali 9. i 10. jula jer smo trebali da se organizujemo da idemo preko šume. Odlučili smo da idemo prema Sućeskoj, prema Buljimu. Pozdravio sam se sa bratom i ocem. Izgrlilo sam se sa ženom i djecom. Oni su otišli prema Potočarima, a ja preko šume. Otac Alaga i brat Hajrudin su otišli prema Potočarima. Otac je ukopan 2009. godine. Hajrudina ćemo ukopati 11. jula ove godine. Nađeni su u Kamenici”, ispričao je Halilović.

  • Iz šume je gledao kolone autobusa i kamiona koji su napuštali Potočare.

    “Otac je bio stariji čovjek, imao je 60 godina, zato je otišao u Potočare. Ljudi su išli u Potočare jer su tamo vidjeli sigurnost i mislili su da će biti zaštićeni. Išli su i jer su znali da nisu ništa loše uradili, a treće, mnogi nisu bili fizički spremni za pješačenje po šumi. Brat je imao 27 godina. Nije bio oženjen. Otišao je s majkom u Potočare, bio joj je puno privržen. Zbog nje je otišao i eto…Od oca je pronađeno oko 95 posto posmrtnih ostataka. Od brata je prvenstveno pronađena samo šaka, a kasnije je pronađena desna noga, na njoj je bila čizma, druga ruka, nešto vilice i vrlo malo grudnog koša. Možda ima 20 posto tijela. Nađeni su u istoj grobnici u zvorničkoj Kamenici. Pretpostavlja se da su ubijeni u Pilici”, kazao je Halilović.

    Odlučio je da ukopa mali dio posmrtnih ostataka brata jer ne zna šta nosi sutra i koliko će biti živi.

    “Bolje je da ga ukopamo i da ima mezar. Prvih dana nakon proboja sam se nadao da su živi, ali nakon godinu dana, nakon što smo čuli šta se dešavalo, nismo mogli očekivati da je neko mlađi ostao živ”, ispričao je Halilović.

    Sjeća se da su se pri rastanku zagrlili i poželjeli sreću jedni drugima.

    On se 29 dana probijao kroz šumu do slobodne teritorije. Bilo je tu zasjeda, straha, gladi, smrti

    “Po šumi sam lutao skoro mjesec dana. Znao sam hodati čitav dan i noć pa se vratiti na isto mjesto. Onda se zavučeš u neku šikaru da te neko ne vidi pa osmatraš, a uveče opet hodaš. Svaki dan su bile hajke. Dođe ih po 30, 40 pa pucaju nasumice. Jeli smo zeleno voće, gljive su nas spasile. Vatru nismo smjeli ložiti jer bismo se otkrili. Gljive smo znali posoliti pa staviti u vrećicu da prenoći. Ujutro se prospe sol pa bude kao pečena. Nalazili smo i hljeb u putu, ondje gdje su oni prolazili. Oni su jeli i bacali, a mi smo kupili i morali jesti. Morao si imati neke orijentire da se snađeš i ostaneš živ. Narod se masovno predavao”, prisjetio se Halilović.

    Nakon što je došao do slobodne teritorije nije se odmah predao jer nije bio siguran da je riječ o vojnicima Armije RBiH.

    Nakon dva dana čekanja i posmatranja odlučio je da ode do vojnika i tako je shvatio da je prešao i preživio.

    “Nikome nisi vjerovao. Svi su se predali iz moje grupe, a ja sam se popeo na jedno drvo i gledao šta će se desiti. Nisam bio siguran da su naši. Zvali su me da dođem i govorili: ‘Behreme, doći, naši su’. Nisam znao šta mi se desilo ali sam jednog dana krenuo i otišao prema njima”, ispričao je Halilović.

    Došao je u Nezuk, a nakon toga u Dubrave gdje mu je bila supruga i djeca. Kako je kazao, nisu vjerovali da je prešao i da je živ.

    Tokom proboja smršao je 25 kilograma.

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje