“Je li teško, jeste, ali nismo škole učili da se normalno zaposlimo.”

Ramiz Talić i njegovi prijatelji svakodnevno lupaju beton na jednoj baušteli u Vitezu kako bi izdvojili armaturno željezno i prodali ga u otpad.

Njemu je to jedini izvor prihoda. Ima osmero djece, 13 unuičadi i niko od njih ne radi u javnim, privatnim ili državnim preduzećima. Svi žive od sekundarnih sirovina.

“Bolje i ovo raditi nego krasti, šta ćeš kada moraš, 70 feninga je danas cijena željeza, zaradimo po 20 KM dnevnice. Da sam završavao neku školu u životu možda bi danas imao posla, ali nisam.” navodi Ramiz te dodaje da je barem otkup željeza siguran.

“Kada nema željeza, siječemo drva, sjednemo na biciklo, pitamo ljude treba li im šta uraditi, tražimo posla”, navodi Ramiz.

Porodica Ramiza Talića otvorena je za sve dobre ljude kao da ima vilu a ne malu kuću u kojoj se i vrata teško zatvaraju a siromaštvo viri iz svakoga čoška. Nakon priče o tome kako Ramiz sa drugovima razbija beton da bi zaradio dnevnicu od 20 KM, novinar Srećko Stipović posjetio ga je u kući u kojoj je primio šurjaka sa troje djece i još jednoga prijatelja sa kojim je zajedno radio godinama.

Niko od njih nema ni dana radnoga staža iako su godinama radili kod privatnika. Međutim kažu ne plaše se ni najtežih poslova jer jednostavno bez rada nema ni hrane ni odjeće, obuće…

Kako preživljava ova družina pogledajte u prilogu: