Zlatno vrijeme krojačkog zanata odavno je iza nas i sve je manje onih koji se danas uspješno bave tim drevnim zanatom.

Esad Budimlić iz Sanskog Mosta ljubomorno čuva i njeguje porodičnu tradiciju dugu desetinama godina. Kaže kako je ljubav prema ovom zanatu naslijedio od oca, nekada poznatog i uglednog sanskog krojača, i da se niti jednom u životu nije dvoumio čime će se baviti. Prisjeća se da je još kao sedmogodišnji dječak savladavao prve korake ovog posla ušivajući dugmad i tako praveći prve krojačke korake.

“Otac me poslao na Tekstilni fakultet u Zagreb i po završetku studija vratio sam se kući i zaposlio u lokalnoj fabrici trikotaže. Bila su to dobra vremena, kada je tekstilna industrija cvjetala na ovim prostorima, ali sve što je dobro ima i svoj kraj”, prisjeća se Budimlić.

Kaže kako se, nakon ekonomske propasti firme u kojoj je radio, sa suprugom odlučio posvetiti porodičnom biznisu.

“Ovo je posao koji radim iz ljubavi, jer sam odrastao ispod očevog krojačkog stola, a najdraže igračke u djetinjstvu bile su mi makaze i šivaće mašine. Istina, danas je posla manje nego što je bilo u prošlosti, ali se ipak od ovog zanata može pristojno živjeti”, kaže on.

U porodičnoj manufakturi Budimlićevih danas se proizvode brojni i raznovrsni predmeti od tekstila te nude razne usluge šivenja, prepravki i slično. Vlasnik kaže kako je tržište danas prezasićeno jeftinom i nekvalitetnom robom koja se uvozi iz Kine, Turske i drugih zemalja, ali da još uvijek ima mušterija koje cijene istinski kvalitet.

“Radimo odjeću po mjeri i to najčešće tako što mušterije same izaberu i donesu materijal i mi ga potom oblikujemo prema njihovim potrebama. Ipak, najviše posla danas se odnosi na popravke već kupljene robe, skraćivanje rukava ili nogavica, sužavanje i slično”, kaže Budimlić.

Objašnjava kako se ne može svako baviti krojačkim zanatom, jer taj posao ipak traži određene osobine.

“Na prvom mjestu morate voljeti posao, a potom krojača mora krasiti strpljivost, preciznost i vještina. Kad se oblikuje materijal, recimo, treba dosta raditi s makazama, a tada vam lako strada zglob, kao što je slučaj kod mene”, dodaje uz smijeh.

Iako je napredak tehnologije u znatnoj mjeri promijenio krojački zanat, ističe kako tradicionalne metode proizvodnje ipak imaju određene prednosti.

“U masovnoj proizvodnji sve je podređeno brzini, a sve što je brzo to je i kuso. Ne volim stvari raditi brzo i da me neko opterećuje rokovima, ali za kvalitet onoga što uradim garantujem životom”, kaže on.

Ovaj vitez s makazama kaže kako za krojače ima posla i pored svih ekonomskih i drugih poteškoća u društvu, i uvjeren je kako ovaj stari zanat nikada neće izumrijeti. (Nezavisne novine)