Nijedan biznis u BiH nakon rata nije doživio takav procvat kao što su to takozvane igre na sreću, tačnije, kocka i kockanje.
Podatak koliko novca bh. građani ostave u kladionicama, poker-klubovima i kockarnicama teško da iko u državi vodi računa, baš kao što ne vodi ni o tome koliko ova vrsta biznisa dodatno podupire siromašenje građana.
Dužnička evidencija
U zoni tuzlanskog Korza, naprimjer, u krugu od nekih stotinjak metara, egzistira čak pet kladionica i dva automat kluba sa po pedesetak poker-aparata. I ove kao i sve druge kladionice i klubovi rade bolje i od najboljeg tržnog centra, a redovi pred njima govore da za njih nema „lošeg dana niti visokog datuma“.
– Imate ljude koji se klade sporadično, a imate one kojima je odlazak u kladionicu zamijenio radno mjesto. Klade se djeca od petnaestak godina, penzioneri, mladići, djevojke, porodične žene… Niko ne zna koliko novca ostavljaju u kladionicama. U jednoj od kladionica u Tržnom centru „Pasaž“, naprimjer, srest ćete ženu koja dođe s djetetom i tu provede najveći dio dana. Dijete se igra ispred lokalnih kafića, a ona bulji u ekran i provjerava svoj listić za klađenje – priča Tuzlak koji je do prije godinu bio redovan mušterija kladionica i zbog klađenja ostao bez radnog mjesta, a umalo i porodice.
Sagovornik Avaza, govoreći pod uvjetom anonimnosti, navodi da su dugo u modi zabranjene virtuelne igre poput utrke pasa i jedne vrste „binga“, na čemu ljudi gube ogromne svote novca. Mnogi se, kaže on, zadužuju da bi se kladili, tako da u Tuzli ima i onih koji su, kladeći se, završili na dužničkoj evidenciji lokalnih kamatara.
Vlasnici svih devet registriranih kladionica koje imaju svoja prodajna mjesta u TK potiču iz zapadne Hercegovine i centralne Bosne. Kontrolu tokova novca koji prolazi kroz njihove kase teško da iko ima, jer se u mjestima u kojima njihovi objekti egzistiraju uplaćuje samo porez na dobitke igara na sreću, dok o ukupnom prometu podatke imaju isključivo vlasnici kladionica u mjestima njihove registracije.
Postali ovisnici – Zašto građani sve više pokušavaju novac zaraditi na klađenju, malo ko od onih koji svakodnevno posjećuju kladionice želi o tome razgovarati. Svi se na to pitanje, uglavnom, brecnu s kontrapitanjem: „Što se to vas tiče?!“, vjerovatno duboko svjesni da su već odavno postali ovisnici o klađenju.
Za razliku od takvih, Tuzlak Edin Pašalić ne krije da se kladi već skoro 10 godina. Rudarski je inžinjer, bez zaposlenja, povremeno se bavi prodajom knjiga. Kaže da se klađenjem bavi isključivo radi zarade.
– Ponekad zaradim, ali uglavnom više izgubim nego što zaradim. Nekad se kladim sa 10, nekad sa 200 maraka, zavisno od toga koliko imam novca. Prirodno, prestanem se kladiti kad mi nestane novca, a onda, kad zaradim neki novac, opet krenem. Svjestan sam da je klađenje ovisnost, ali, lično, da imam nekog posla, sigurno se ne bih kladio. Svako od ovih ljudi koji se klade očekuje da će nešto dobiti i kroz ta očekivanja stvori se ovisnost – pojašnjava Pašalić, smatrajući enormnu ponudu kladionica po gradu kao ponudu heroina građanima.
Racionalni i iracionalni razlozi
– Iracionalni su oni kojima ljudi pokušavaju nadomjestiti neki nedostatak, možda u karijeri, odnosima u porodici, u ljubavi, dok su racionalni razlozi općeprisutno siromaštvo kakvo je danas u BiH. U siromaštvu se, jednostavno, povećava broj ljudi koji, ne bi li nekako riješili svoje životne probleme, odlaze u kladionicu, a koji, sigurno, u normalnim okolnostima to ne bi radili. I u jednom i u drugom slučaju ljudi su na gubitku – objašnjava Prohić.
