Kada u komšiluku, živio u kući ili stanu, u kontinuitetu imaš dva luđaka, potpomognuta sa dva manje bitna ali podjednako opasna lika, onda kontinuirano moraš upozoravati djecu da se čuvaju takvog komšiluka. Jer, kada se ti luđaci, opasni po okolinu, međusobno krve, redovno ćeš platiti cijenu iako što ona narodna veli “ni luk jeo, ni luk mirisao”.
Bosna i Hercegovina u višestoljetnom kontinuitetu ima baš takve luđake za komšije. I svaki put kada su se oni međusobno tukli i svađali BiH je bila okrvavljena i spaljena, bez obzira je li se i na koji način miješala u te njihove kavge. A često je mimo svoje volje bila nasilno uvučena u te konflikte serioznih zločinaca, čije se ludilo prenosilo s koljena na koljeno. Bili četnici, taman pomisliš prošo im vakat, dođe Milošević, opet se ponadaš prohujalo a Bosna opstala, došao Vučić. Isto je i na zapadnoj strani naše avlije, bile ustaše, pa došao Tuđman i kad si pomislio gotovo eto Kolinde, Zorana Milanovića, Karamarka, Plenkovića.
I svako malo istočni i zapadni susjed se nešto krve, al nikada se ne krve bez da nas ne uvuku. I jednima i drugima cilj je isti, povučeni svojim hegemonističkim snovima i željama, starim poprilično dugo, koje su im prethodnici ostavili u nasljedstvo, oni se dokače Bosne i nikako da je puste na miru.
Posvađaju se nedavno te komšije, Srbija i Hrvatska, oko Jasenovca, Plenković zabrani Vučiću ulazak u državu i taman pomisliš kako je stvarno naučio da se u tuđu avliju ne ulazi bez kucanja i diplomatske najave, kad on kao kakav Pavelićev bandit upadne u Hercegovinu, uzme Dragana Čovića pod ruku i šeta Hercegovinom mirišući zemlju koju je Hrvatima Tuđman obećao pripojiti. Tuđman obećao njima, oni očito nastavljaju sanjati i obećavati. S kontra strane Vučić šalje emisare, najčešće najluđeg od sve djece Aleksandra Vulina na prostor Bosne koji je Milošević obećao svojima, pa Vulin prijeti, laje, vrijeđa i koješta još.
Ovih dana obojica komšija obilježavaju isti događaj samo s kontra strane ogledala. U Oluju jedni gledaju ko u svetkovinu slave, pobjede i herojstva, drugi kao pogrom, veliko stradanje svog naroda. I niko im se iz Bosne i Hercegovine, barem od onih koji BiH stvarno osjećaju svojom zemljom, državom i domovinom, ne miješa u te različite manifestacije istog događaja. Ali oni se svejedno ne kane odmaknuti od BiH u tim svojim manifestacijama.
I opet počne s međusobnim krvljenjem. Jedni će napisati i reći kako su “Srbi preorali Hrvatsku tenkovima, pa pobjegli na traktorima”, a onda će im iz Novog Sada Srbi odgovoriti da su zločinci koji su pobili i protjerali 250 hiljada Srba, kako su bombardovali kolone izbjeglica u kojima su bila djeca, starci, žene. I tako će se malo svađati, a onda, onda će se sjetiti Bosne i Hercegovine i krenuti s porukama.
Plenković će nam tako poručiti da je njihova “Oluja omogućila mir i u Bosni i Hercegovini, spriječila da se u Bihaću dogodi genocid kao u Srebrenici, a omogućila je Daytonsko-pariški mirovni sporazum”. Valjda su Dudaković, Nanić i ostali krajiški heroji u međuvremenu, od početka rata do Oluje bavili se slikarstvom i igrali klikera dok su ih Srbi napadali i držali u okruženju.
Poručio je, potom Plenković i da će komšijska Vlada Hrvatske “ustrajati u zaštiti ustavnih prava Hrvata u BiH kao ravnopravnog konstitutivnog naroda, kako nema europske BiH dok svi njezini građani, a posebice Hrvati koji su često preglasani i obespravljeni, ne budu legitimno i demokratski zastupljeni u izvršnim i predstavničkim tijelima.tijela zemlje. Preduvjet za to je pošten izborni zakon, kao i bolje funkcioniranje Federacije BiH”.
Ni Zoran Milanović, najnebitniji predsjednik kojeg su Hrvati imali, nije poštedio BiH.
“Bihać nikad ne bi bio deblokiran da nije bilo naše vojske. Bosanski Srbi ne bi nikada položili oružje da ih vojska nije slomila”, reći će Milanović sa Kninske tvrđave.
S druge strane, Aleksandar Vučić priča o srpskim žrtvama kojih se treba sjećati, koje je kao neko htio zaboraviti, pa ih on vratio iz zaborava i onda poruči: “Branit ćemo Srbiju i Republiku Srpsku”. Vjerovatno Vučić ni sam ne vjeruje u priču da će neko napasti Srbiju, ali ni bh. entitet RS, jer Srbija je posljednji put napadnuta u svjetskom ratu, a od tada je uglavnom ona u ulozi agresora, i međunarodno proglašena krivom za nesprječavanje genocida na kojem je između ostalog i nastala ta RS koju će Vučić braniti.
Godinama unazad je baš ovako, promijeni se pokoje lice, ali su poruke iste, jer ciljevi im se ne mijenjaju. A ciljevi su pripajanje prostora koji je u ratu kontrolisala HZHB Hrvatskoj, a RS Srbiji. Sve ostalo je šarena laža, i priča o konstitutivnosti, i priča o ugroženosti srpstva i sve kukumakanje. Ispade da je među tim luđacima najhrabriji baš nesretni Vulin, jer jedino on do u detalj kaže šta im je cilj.
Dakle, komšiluk je opasan, pun agresivnih luđaka s teškom dijagnozom hegemonizma, koji su kao i prethodnici spremni na sve kako bi pocijepali bosanskohercegovačku avliju. Zato bi se kapije te avlije morale dobro zaključati i čuvati, jer previše smo krvarili zbog komšijskog ludila hegemonizma umotanog u zabrinutost i odbranu stanovnika BiH na koje te luđaci misle da polažu pravo! (Rasim Belko | Patria)
