Ivona Kukić je magistrica Historije umjetnosti i magistrica Engleskog jezika i književnosti, koja kao i većina mladih ljudi u Bosni i Hercegovini još uvijek ne može da pronađe posao u struci. 

Nakon završene Prve gimnazije u Zenici, upisuje Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru 2012. godine., dvopredmetni studij Engleskoj jezika i književnosti i Historije umjetnosti, a kako je kazala u razgovoru za Tuzlanski.ba, već tada je znala da neće imati sigurnu budućnost.

“Iako sam već u to vrijeme znala da ono čime se želim baviti neće donijeti veliko bogatstvo niti sigurnu budućnost, odlučila sam učiti o onome što me oduvijek zanimalo. Još kao dijete, voljela sam da čitam i savladavam začkuljice u našem jeziku ali i drugim jezicima kao što su engleski i španski. Jezik je živ, dinamičan, stalno se mijenja, koriste ga svi, a upravo se u njemu mogu ‘iščitati’ način na koji razmišlja, osjeća i živi cijela jedna kultura ili zajednica ljudi. S druge strane, umjetnost je, bez obzira na to koliko bila zapostavljena ili na prvi pogled nevažna ili rezervisana samo za pojedine, nešto što je također svakodnevno prisutno u našim životima. Recimo, svi imamo svoju najdražu pjesmu ili najdraži film, svi smo barem jednom ušli u neko velebno arhitektonsko zdanje ili prošli pored kakvog kipa, svi lupkamo nogom i pucketamo prstima (ako ništa drugo) dok hvatamo ritam. ”

Magistarske radove Ivona je pisala i odbranila u Zgrebu. Magistarski rad na anglistici bio je posvećen neverbalnoj komunikaciji, odnosno emblematskim gestama, a njen cilj je bio provjeriti da li su ljudi iz različitih dijelova svijeta usvojili zapadnjačko (ili amerikanizirano) tumačenje gesti, a magistarski rad na Historiji umjetnosti bio je posvećen istraživanju načina na koji su se prikazivali u likovnim umjetnostima „drugi“ u većinski kršćanskoj Evropi, „drugi“ su afrički crnci, muslimani, židovi, seljaci i Romi.

“Za vrijeme studiranja u Zagrebu, obavljala sam sitne poslove kao što su pranje suđa, davanje instrukcija iz engleskog jezika osnovcima, prevođenje. Svoj prvi pravi posao koji je podrazumijevao potpisivanje ugovora dobila sam u januaru 2019. godine. Odlučila sam da se zaposlim kao agent za podršku korisnicima. Kako smo radili za američko tržište, morali smo svakodnevno koristiti engleski jezik, što sam vidjela kao odličnu priliku davježbam svoje znanje engleskog jezika. To moje prvo radno iskustvo obilježili su druženje i smijeh, ponos što imam svoje novce i što mogu da uređujem svoj život kako želim, ali i iscrpljujuće uzastopne noćne smjene zbog kojih mi je bilo teško pisati magistarski rad. Cijeli projekat ugašen je u junu prošle godine, a to sam vidjela kao opomenu – napiši i odbrani rad, završi fakultet, i kreni u nove pobjede”, podijelila je sa nama Ivona.

Od prošle godine kako je odbranila radove, pa sve do danas Ivona je u potrazi za zaposlenjem u svojoj struci.

“Prošlo je jedanaest mjeseci, a ja i dalje nastavljam dobijati odbijenice ili ostajem u potpunosti bez odgovora na mnogobrojne svoje prijave i motivaciona pisma. Poslovi za koje se prijavljujem vezani su za moju struku, a zasad sam skoncentrisana na engleski jezik i književnost – riječ je o poslovima prevođenja, pisanja članaka na engleskom jeziku, editovanja i transkripcije tekstova i audio zapisa na engleskom jeziku, predavanja engleskog jezika djeci, itd. Kao i tako puno drugih diplomanata, našla sam se u začaranom krugu s obzirom na to da poslodavci zahtijevaju radno iskustvo (obično od godinu do dvije) ili položene certifikate (kao što su TEFL ili TESOL). Ako ne mogu da nađem posao, onda ne mogu ni da skupljam neophodno iskustvo, i upravo u tom vrtlogu se vrtim već mjesecima, a frustracija i strah za budućnost sve su jači i prisutniji.”

Svoje vrijeme provodi pisajući radove i prijevode za studente te volontira u nevladinom udruženju „Naša djeca“ u Zenici. A evo šta Ivona kaže koje su to prepreke sa kojima se mladi najčešće susreću pri zaposljenju u svojoj struci?

,, Ono što sam primijetila studirajući na Filozofskom fakultetu, ali i ono što sam mogla čuti od svojih prijatelja i poznanika je to potpuni izostanak bilo kakvog oblika prakse tokom studiranja. I dalje je sav fokus na pamćenju imena i godina i definicija, a rijetko se studenta podstiče i motiviše da piše svoje radove, članke i istraživanja. To je ono što treba mijenjati jer mlada osoba ne može sve sama i potreban joj je mentor s kojim može razgovarati o svojim idejama i od kojeg može dobiti smjernice o tome kako se uopće sprovode istraživanja, pišu projekti i naučni tekstovi. U tom smislu je studiranje u Zagrebu bilo bogatije – recimo, proveli smo četiri dana u dubrovačkim crkvama i samostanima gdje smo mjerili, opisivali i popisivali kulturnu baštinu istih. To su stvari koje trebaju studentima – izaći na teren, doći u dodir s materijom koju izučavate. Smatram i da treba povesti računa o usklađivanju zahtjeva tržišta i broja studenata koji diplomiraju u određenim oblastima.  Rješenje može biti ograničenje broja studenata koji mogu upisati određeni fakultet ili otvaranje određenih (prezasićenih) studija, recimo, svake dvije godine. Ovo se posebno odnosi na privatne fakultete koji nemilice niču u našoj državi. Na taj način se može smanjiti broj onih koji imaju diplomu a nezaposleni su.”

Pitanje koje je za mlade ljude neizostavno: Ostati ili otići?

“Za mene su  putovanja i odlasci i boravci u nepoznato uzbudljivi, bogati, oplemenjujući. Naprimjer, provela sam tri godine u Mostaru i tri godine u Zagrebu, odnosno gradovima koji nisu tako daleko od Zenice i gradovima u kojima se govori moj jezik i čiji su mi ljudi bliski. Ali i ta iskustva bila su nevjerovatna, za mene i moje sazrijevanje posebno važna. I u tim dobro poznatim sredinama, znala sam se osjetiti kao stranac ponajprije zbog svog naglaska, ali mene to nije plašilo niti rastuživalo. Dapače, zamišljala sam da sam ambasador svog grada a kasnije i svoje države, i da gradim doživotne veze s ljudima koji su ušli u moj život. Tako zamišljam sebe i u budućnosti – čas sam u Vijetnamu, čas u Čileu, čas u Portugalu, i rastem. Upravo zbog toga, ja bih voljela da odem, i pritom, opet naglašavam, nije motiv veliki novac ili uređeni sistem. Motiv je gorljiva želja u meni da što više vidim, čujem, istražujem. Ipak, razumijem i one koji žele ostati i boriti se za svoje bolje sutra i graditi svoje mjesto u svojoj državi. Bilo bi divno kad bismo svi imali šansu i hrabrosti za boriti se za ono što želimo, volimo i o čemu sanjamo.”

Na koji način promijeniti i poboljšat stanje u Bosni i Hercegovini za mlade ljude, jesu li protesti i demonstracije jedan i od najboljih rješenja?

“Protesti iz 2014. godine i protesti koji su se organizovali povodom nerazjašnjenih okolnosti pod kojima su stradali Dženan Memić i David Dragičević pokazuju da bh. društvo ipak može izaći iz svoje učmalosti i pokrenuti se. Međutim, način na koji su ti protesti bili ugašeni pokazuju da je duboko trulo naše društvo, i da promjene moraju da se dese na svim nivoima i u svim sferama našeg društva i života. Mladi ljudi su ti koji su inače kroz historiju i bili nosioci promjena – njihov bunt, snaga, zanesenost su ono što može mijenjati svijet. No, ta ista historija nas uči da su drastične promjene dolazile uglavnom nakon krvavih obračuna i protesta kojima su prethodile godine ugnjetavanja i oduzimanja osnovnih prava. Da li će i u Bosni i Hercegovini doći do toga, teško mi je prognozirati. Najbolje je krenuti od sebe, od svoje neposredne okoline, porodice, društva. Mladi ljudi mogu biti aktivni u svojim lokalnim zajednicama, ukazivati na nepravde koje ih se direktno tiču i utječu na njihov život.  Dobar primjer su srednjoškolci iz Jajca koji su se ujedinili i izborili za to da se u njihovom gradu ne otvori još jedna škola pod dva krova u nizu. I ovakvi, naizgled, maleni i suptilni koraci i potezi mogu prodrmati naš svijet.”, kazala je Ivona. (A. Hrnjić – Tuzlanski.ba)