Tuzlak Nedžad Omazić jedan je od hiljada građana BiH koji se, odlazeći „trbuhom za kruhom“, 2006. godine našao u jednoj od baza američke vojske u Afganistanu. Nekadašnji prevodilac u SFOR-u, Omazić je, kaže, poznavao pravila ponašanja u međunarodnim snagama i nije mu bilo teško odlučiti se za novu radnu avanturu, koju je, nakon povratka u BiH, pretočio u knjigu „Afganistan – lijepa zemlja očaja“.

Uporište talibana

Priče o životu u američkim bazama u Afganistanu ispričane su na osnovu istinitih događaja. Omazićevo prvo odredište bila je baza Salero, koja se nalazi na jugoistoku Afganistana, nekih tri kilometra udaljena od granice s Pakistanom, u području koje se smatra najjačim uporištem talibana.

– Iako sam psihički bio izuzetno stabilna osoba, dolazak u ovu bazu bio je pravi šok. Kada smo sletjeli u bazu, temperatura je bila 52 stepena. Prašina, čini se da sve gori… A onda iznenada se pojavi moj Tuzlak, zvali smo ga Ed, znamo se još iz dana kad je on radio za američku vojsku u BiH, nosi mi kafu… Za Bosanca je to trenutak s kojim počinje da funkcionira, da živi… I tako kreće život u bazi, upoznaješ ljude s različitih meridijana, različitih mentaliteta, sklonosti, koji su u tom afganistanskom paklu isključivo samo s jednim ciljem, da zarade novac – priča nam Omazić, koji je, kaže, vrlo brzo dobio nadimak Ned.

U tri navrata boravio je u Afganistanu. Prema njegovoj procjeni, u periodu od kada su NATO snage stigle u ovu zemlju, u različitim intervalima opsluživalo ih je najmanje 15.000 građana BiH, od kojih je, kaže, skoro 99 posto iz Tuzlanskog kantona.

Zajednice iz BiH

– Naši ljudi su već imali iskustvo s radom pri Američkoj vojsci i važili su za izuzetno vrijedne i odgovorne radnike. U većini tih baza, a ja sam radio u bazama Salerno, Bagram i Kandahar, postojale su cijele bh. zajednice. Također, mogli smo sresti i američke oficire i vojnike koji su svojevremeno bili u bazama na Dubravama, Glogovoj, Brčkom itd. Oni su poznavali naš mentalitet, neki su znali čak i naš jezik – navodi Omazić.

U svojoj knjizi Omazić opisuje svakodnevne situacije u kojima se nalazio, način na koji su kako američki vojnici tako i bosanski i radnici iz drugih zemalja preživljavali u teškoj izoliranosti američkih baza, kako su se družili, o nezaboravnim prijateljstvima, o pojedincima koji nisu mogli izdržati, ali i onim poput Vila Harlesa, koji je za većinu Bosanaca bio „najdraži amidža“… Svjedoči o životu Afganistanaca koje je upoznao, opisuje njihove običaje, dobrotu, ali i tugu, siromaštvo i jad u kojem žive.

Promocije u Americi, zahvalnice američkog predsjednika i potpredsjednika

Omazićeva knjiga „Afganistan – lijepa zemlja očaja“ kao i njegova prva knjiga „Moj prijatelj američki vojnik“ prevedene su na engleski jezik i već su imale nekoliko promocija u SAD.

S posebnim zadovoljstvom ističe da je knjiga „Afganistan – lijepa zemlja očaja“ pohranjena u Muzeju „11. septembar“ u Njujorku. Prilikom jednog od njegovih boravaka u Americi knjiga je poslana i na adresu američkog predsjednika i potpredsjednika, da bi mu nakon mjesec i nešto stigla njihova pismena zahvalnica.

Šemsa, Danica i Derviša

– Baza Salerno sedam mjeseci bila je „muška baza“. Naime, neko je procijenio da uvjete kakvi su u ovoj bazi žene, jednostavno, ne bi mogle podnijeti. A onda se dogodilo čudo. Jednog dana stigle su Šemsa, Danica i Derviša iz Tuzle i Lukavca. To su žene koje zaslužuju najviši stepen poštovanja za ljudskost, čistoću, vrednoću, hrabrost… Ne može se zamisliti kuhinja u bazama američke vojske bez Bosanki. S njih tri u bazu su, na radost koliko nas Bosanaca isto tako i mnogih američkih oficira i vojnika, stigli i burek, grah, sarma… (Dnevni avaz / A. Hadžić)