Interpol je obavijestio entitetsko Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske da je za 3. mart najavljeno masovno samoubistvo mladih osoba na društvenoj mreži TikTok.

Kako se boriti protiv ovoga? Je li ovo nova vrsta “plavog kita” koji je svojevremeno dovodio do samopovrijeđivanja razgovaramo sa Sašom Petrovićem, inspektorom u Federalnoj upravi policije i Natašom Pivašević, psihologinjom iz Banjaluke.

Gospodine Petroviću, vi često govorite o bezbjednosti na internetu. Upozorenje Interpola svakako zabrinjava. Kako je moguće kontrolisati ove stvari?

Vrlo teško. I mi smo zaprilimili ovu informaciju, ali je MUPRS-a objavio prije nas, pa nije bilo potrebe da se i mi oglašavamo. Djeci u ovim vremenima nedostaje izazova i uzbuđenje. Također, povećana je upotreba društvenih mreža i dovoljno je da neko smisli ovakav “izazov” i sigurno će jedan broj djece krenuti za njim.

Da li ovakvi izazovi dolazi od djece?

Ne možemo to reći. Mi kao FUP radimo preventivno i represivno. Preventivno radimo na edukaciji djece, a represivno vršeći istrage i monitoring. Što se tiče Bosne i Hercegovine nije kritično kako zvuči. Nismo naišli na slučaj koji nismo spriječili prije izvršenja. Imali smo dvije najave samoubistva, u posljednja dva mjeseca, kod djece koje smo spriječili.

Gospođo Pivašević zašto tinejdžeri prihvataju ovakve izazove? Je li to u suštini ciljana grupa za ovakvu vrstu igre?

U tim adolescentskim godinama odvajaju se od svojih porodica, traže neku svoju samostalnost i to je normalno. I ta sloboda koju imaju na internetu je jedan od njihovih izraza. Bilo je takvih izazova, da tako kažem, uživo, ali je dramatičnije na internetu što mnogo manje prostora ima za kritično razmišljanje. Djeca i adolescenti nemaju tu konačnu sliku svojih postupaka, te moguće fatalnosti i to je problem.

Gospodine Petroviću, je li moguće locirati onoga koji pokreće ovakvu vrstu zadataka?

Moguće je, digitalni kao i svaki drugi trag je moguće identifikovati. Pozivom dobijamo podatke od drugih članica interpola, ako je osumnjičena osoba van BiH. Konkretno ovaj slučaj je krenuo iz Rusije.

Gospođo Pivašević, kako se dijete osjeća u trenutku kada dobije ovakav izazov? Da li to radi da bi se dokazalo ili se radi možda o nekoj vrsti anksioznosti kod djeteta?

To je jako važno pitanje. Jedan dio prevencije trebao bi se baviti na način tako što ćemo samu djecu pitati zbog čega pristaju na ovakve izazove. Neko izazove koristi za dobijanje pažnje – da pokaže hrabrost, da je vođa, na neki način da podigne svoju vrijednost. Ima i strah da neka djeca pristaju na izazove da ne bi bila prozvana od društva.

Kako roditelji da uoče promjene kod djeteta? Je li to uočavanje ključno u sprečavanju neželjenih posljedica?

Pivašević: To je vrlo nezgodna tema. Pitanje se postavlja koliku kontrolu roditelj treba imati nad privatnošću djeteta. Važnije je da roditelji radi na kritičkom razmišljanju kod djeteta nego da zadire u njegovu privatnost. Zamislite da roditelj čita dnevnik od djeteta? Dijete će uvijek naći način da pobjegne od roditelja, znači ključno je kritičko razmišljanje.

Petrović: Mislim da je najbitniji razgovor roditelja sa djetetom. Bolje je po meni ući u privatnost nego trpiti posljedice. Problem je što su roditelji mnogo slabije tehnološki edukovani od svoje djece. Bitna je i komunikacija kroz školu – nastavnika ili pedagoga sa djetetom. (N1)