Subota, 24. Oktobra 2020.
Tuzlanski.ba logo
Preuzmite sliku

Husein Isić: Prvo treba kurban podijeliti u svom komšiluku pa onda ići dalje

Husein Isić rođen je u teslićkom selu Hrankovići, a 1980. godine je otišao u Švicarsku, gdje je i proveo svoj radni vijek. Njegova supruga Šuhreta je rodom od Prnjavora, iz sela Lišnja. Vjenčali su se 1973. godine i dobili tri kćerke i sina, od kojih danas imaju 24 unučadi.

  • Posebni su Bajrami i u Švicarskoj, ali najposebniji su ovdje, u Tesliću, počinje Isić svoju priču.

    „Odmah ujutru rano se čuju salavati i tekbiri, a posebno su bili mujezini koji su odlazili i prije na sat do sabaha i učili salavate. I ja sam to naslijedio od ovih starih kojih više nema“, prisjeća se on u razgovoru za Anadolu Agency (AA).

    Pripreme uoči Kurban bajrama su bile obavezne.

    „Bilo je gužva za kupanje uoči Bajrama, nije bilo vode, roditelji su, a posebno mati je to pripremala, uoči svakog Bajrama se moralo okupati, pripremiti“, nastavlja on.

  • Šuhreta Isić, zvana Šuhra, porijeklom je iz Prnjavora. Sa Huseinom je upoznala jetrva, inače rodica i komšinica iz Prnjavora. Udavši se za Huseina i došavši u novi kraj, odmah je shvatila da su običaji drugačiji te da će se trebati prilagoditi. Ali ono posebno iz svoga djetinjstva, prenijela je i na vlastitu porodicu.

  • „Kod nas je drugačiji Bajram negoli ovdje. Kod nas djeca kad osvane Bajram, idu i ljube starije osobe u ruku, a oni daju para djeci. I tako da se mi radujemo Bajramu, a ovdje nije takav običaj. Ali, kad sam počela rađati djecu, mi smo tako i sa svojom djecom, ali i s drugom koja nam dođu. To je bilo svima začudo, mi tako i dan-danas“, kaže Šuhreta Isić.

    Domaćinski odnos je Husein upamtio od oca. I toga se i sam drži. I danas.

    „Moj otac rahmetli je znao stajati ovdje na sokaku i ljude za ruke vući na ručak, kahvu, to su žene na dan prije pripremale“, priča on o starim vremenima.

    I sada se sjeća svog prvog kurbana.

    „U mojoj porodici se većinom klao hajvan, zato što je nas bilo više. Međutim, jedne godine, i to će biti ta 1980. kada sam otišao u Švicarsku, ja sam ovdje zaklao osam ovnova. Tada nam je i brat jedan bio u bolnici pa smo to uradili i povodom njegove bolesti, htjeli smo da to sve obavimo u avliji. I to je bio moj prvi kurban“, kaže Isić.

    A, draž je bila dijeliti kurbane.

    „Prilikom dijeljenja kurbana, to je bila posebna draž. Mi smo se otimali kao djeca ko će nositi kurbane. I onda dođeš tamo, halalolsun-kabulolsun, nijedna kuća nije mašila da nije dala barem kocku šećera ili jaje toj djeci koja dijele“, kaže on.

    Bajramska trpeza je Šuhretina briga.

    „Većinom kuham teletinu, kupi Husein plećke, onda sarmu, ja tirita ne znam praviti, u Prnjavoru se nije pravio, pravim burečiće. Keške obavezno pravim, kćerke vole keške, a sin ne voli. To je pšenica pribijena. Kod nas u Prnjavoru se prije govorio bungur, a sad se nikako i ne pravi, za moga vijeka nije se pravio. To se kuha sa kokošijom vodom, stara kokoš treba biti. I kad se napravi, pomasti se maslom. To je stvarno fino i zdravo“, pričala je Šuhreta.

  • Husein je bio potpredsjednik Islamske zajednice za Švicarsku koja je u svom sastavu imala 27 džemata. Također, jedan je od osnivača bošnjačkog džemata u Cirihu.

    „Oni koji su bili muslimani i u ono vrijeme, oni su i ostali. I oni su i bili pokretači svih tih aktivnosti koje su se odvijale. Moj brat i ja smo znali subotom i nedjeljom kada bismo bili slobodni otići, pa po 17 kilometara ići, bila je neka turska džamija u centru Ciriha, samo da bismo klanjali akšam“, prisjeća se on.

    Učiti je zadaća svakog čovjeka, naglašava Isić.

    „Kod mene sada dođete u džemat, uvijek subotom i nedjeljom 250 djece uči. Otvorite vrata, neko nekoga nečemu uči. Ja sam jedne prilike rekao pa je imam spomenuo: ‘Hadžija rekao da je ovdje islam ‘life’ jer ili golemo ili mlado, ili početnik ili u sufari, u Kuranu, uvijek neko nekog nečemu uči“. A, 250 roditelja sjedi u restoranu, pije kahvu, jede ćevape, sve su to prilozi za džemat“, navodi on.

    Jedan trenutak mu je ostao u posebnom sjećanju.

    „Evo, jedne prilike, jednog segmenta gdje su nam protestantsku crkvu ustupili, gdje smo mi prekrili njihove ikone. Inače, bili smo u malom prostoru, a pojavio se veliki broj prijava pa smo razmišljali gdje ćemo i kako ćemo klanjati bajram-namaz i onda je nas nekoliko otišlo s tim njihovim fratrima i oni su nama ustupili crkvenu salu gdje smo mi klanjali bajram-namaz“, priča on.

    Obavio je hadždž dva puta i dva puta išao na umru. Prvi put je to bilo 1993. godine, a potom je sa suprugom Šuhretom 2003. ponovo obavio hadždž.

    Sa sinom i suprugom je 2011. otišao na umru, a zatim i prošle 2019. godine, sa trima kćerkama, zetovima i unučadi.

  • „Osjećaj na hadždžu se može samo doživjeti, a opisati nikako. Možemo pričati koliko god hoćemo, ali se to samo mora ono iz prsa doživjeti“, kaže on.

    Pošto je četrdeset i jednu godinu živio u Švicarskoj, gdje su mu i djeca danas, svaki Ramazanski bajram su zajedno provodili u Švicarskoj, a Kurban bajram u rodnoj Bosni i Hercegovini. Samo zbog jednog razlog. Zbog čuvanja svoga ognjišta.

    „Iznenađujuće je, ovo je povratničko mjesto, ljudi su se vratili. Ustvari, oni se nisu vratili, samo su povratili imovine, imanja, popravili kuće, pospuštali zavjese i roletne i otišli ponovo nazad. Ali, ja lično, govorim o sebi, osim onih deset godina kada se nisam mogao vratiti zbog ratnih i poratnih okolnosti, nikad na drugom mjestu nisam klanjao bajram-namaz osim u svom mjestu“, govori on.

    Pomoći onima kojima treba je cilj Kurban bajrama. Ali se prvo moramo osvrnuti na one oko nas, naglašava hadžija Husein.

  • „Ima se ovdje gdje podijeliti i kome se podijeliti. Ljudi kažu, nema se, pa se nosi negdje, ovdje ili ondje. Ja sam zagovarač da se prvo podijeli u svom mjestu, pa što ostane, bujrum dalje“, kaže on.

    Na kraju razgovora dodaje da mu je najžalosnije jednog.

    „Nemamo djece, ne čuje se dijete. Najveća je radost ovdje ako se dogodi svadba ili neke babine, to nam je najveće veselje“, zaključuje on, dodajući kako svaki Bajram, već 67 godina oplače.

    Ne zna ni on razlog. Ali mu je teško posebno sada, nije zbog koronavirusa mogao ići u džamiju koliko je navikao. I djeca neće doći. Ovaj Bajram će prvi put dočekati sami, Šuhreta i Husein u teslićkom selu Hrankovići.

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje