Richard Holbrooke, glavni medijator za postizanje mira u Bosni i Hercegovini, je u svojoj knjizi “Završiti rat (To End a War)” objasnio zašto je vojna baza Wright-Patterson u Daytonu izabrana kao mjesto za pregovore o prekidu rata.

Site X – ovako je nazvano mjesto na kojem se trebalo pregovarati, a izbor mjesta je povjeren pomoćniku državnog sekretara za administrativna pitanja Patricku F. Kennedyju, diplomati sa više od 20 godina iskustva.

Holbrook je objasnio na osnovu kojih kriterija se birala lokacija.

“Bio je važan svaki detalj. Site X treba da primi devet delagacija – iz svake balkanske zemlje, pet zemalja Kontakt grupe i predstavnika Evropske unije Carla Bildta. Idealno bi bilo imati mjesto na kome bismo bili izolovani od novinara i svih drugih ljudi spolja, dovoljno blizu Washingtona kako bi mogli doći visoki zvaničnici iz administracije, a ipak dovoljno daleko, kako je to kasnije u The Washington Postu napisao Michael Dobbs, da se ‘balkanskim gospodarima rata onemogući da jure u televizijske studije u New Yorku i Washingtonu svaki put kada pregovori udare o zid'”, obrazložio je.

Camp David, predsjedničko odmaralište nije prihvaćeno kao mjesto pregovora zbog toga što je Washington previše blizu i što bi se, kako je Holbrook ocijenio, suvše identifikovalo sa pregovorima iz 1978. između Egipta i Izraela. U ovom odmaralištu je postignut sporazum između navedenih zemalja.

Shodno navedenim kriterijima, Kennedy je smatrao da bi najbolje bilo da se pregovara u vojnoj bazi. Zato mu je u pronalaženju najprihvatljivijeg mjesta pomogao i Pentagon. Vrlo brzo je pronalazak sužen na tri lokacije – mornaričku bazu u Newportu, zračnu bazu Langley u Norfolku i zračnu bazu Wright-Patterson u Daytonu.

Iako je postojala mogućnost da pregovori budu u Newportu, ta mogućnost je odbačena.

“Kada se pojavila mogućnost za Newport, senator Claiborne Pell je nazvao da nam ponudi pristup u neke od velikih kuća uz vodu u njegovoj rodnoj državi. Iako bi bilo zabavno razmisliti o ideji da Slobodan Milošević (op. a. predsjednik Savezne Republike Jugoslavije), Alija Izetbegović (op. a. bivši predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine) i Franjo Tuđman (op. a. bivši predsjednik Hrvatske) šetkaju oko The Breakersa, objekti u Newportu su bili suviše raštrkani”, prisjetio se Holbrook.

Istakao je zašto je izbor pao na Dayton.

“Kako nisam mogao sam pregledati mjesto, zamolio sam Rosemarie Pauli (op. a. Holbrookova pomoćnica) da pomogne Kennedyju. Dok su se vozili oko Wright-Pattersona, prostrane baze koja je mogla primiti 23.000 vladinih činovnika, Kennedy je uočio pet zgrada na gostujuće oficire, grupisanih oko centralnog parkinga, koj je dijelilo samo nekoliko metara. On i Rosemarie zaključili su da Wright-Pattersn ispunjava potrebe iako je trebalo dosta popravki i prepravki nekih prostorija. I tako je Dayton bio izabran za razgovore, na iznenađenje svih”, naveo je autor knjige i diplomata.

Prema njegovim riječima, izbor Daytona je iznenadio Miloševića i Evropljane. Milošević je poručio da ne želi “biti zatvoren kao sveštenik”, dok su Evropljani, naviknuti na raskošno okruženje, bili nezadovoljni što je mjesto “negdje usred Amerike”.

Ukazao je da se Bildt brinuo zbog strogosti vojne baze, ali je on mislio da takva aluzija na američku zračnu silu neće škoditi.

Smatra da je prvi predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović najzaslužniji za opstanak Bosne i Hercegovine.

“Da nije bilo Alije Izetbegovića, ne bi bilo ni Bosne i Hercegovine. Da je otišao u Tuzlu, Sarajevo bi palo i Slobodan Milošević (op. a. bivši predsjednik Savezne Republike Jugoslavije) je to rekao”, tvrdi.

Za Izetbegovića je kazao da je bio uspješniji u vođenju revolucije nego u vladanju zemljom.

“On nije imao iskustva u upravljanju državom”, dodao je Holbrooke.

“Nije bilo u interesu mira da Banja Luka padne”

Negirao je navod da je galamio na Izetbegovića i naglasio da je samo sam galamio na bivšeg ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Muhameda Šaćiberbegovića jer je, kako je naveo, on galamio na njega.

Komentarisao je i tvrdnju da je onemogućio da Armija Republike Bosne i Hercegovine i hrvatske snage zauzmu Banja Luku u završnici rata.

“U Krajini nije bilo bosanskih snaga, a što se tiče zapadne Bosne. Jesam rekao Franji Tuđmanu (op. a. bivši predsjednik Hrvatske) i Izetbegoviću da ne zauzimaju Banja Luku, ali molio sam ih da uzmu Prijedor, Sanski Most, Bosanski Novi i druge gradove u tom području. Bilo mi je žao što bosanske snage nisu preuzele Prijedor i Bosanski Novi. To nije bilo zbog SAD-a, nego zbog nekih trvenja između hrvatskih i muslimanskih snaga u zapadnoj Bosni”, potcrtao je.