Haris Numanović, 23-godišnjak iz Banovića, koji je bio teško povrijeđen u saobraćajnoj nesreći na regionalnom putu Banovići – Lukavac u januaru prošle godine, a u kojoj su dva mladića smrtno stradala, zamolio nas je da putem našeg portala javno kaže HVALA prof.dr. med.sci Zijahu Rifatbegoviću i njegovom stručnom timu, kao i svim uposlenicima UKC Tuzla, za svu ukazanu pomoć koja mu je pružena u trenutcima kada je bio životno ugrožen.

Moja velika zahvalnost – Šta je to život? Od malih nogu boriš se sa raznim poteškoćama koje on nosi, tvoje mlado srce biva mučeno i gaženo bezbroj puta. A onda porasteš i shvatiš koliko je ustvari život surov. A čovjek k'o čovjek, misli da može sve. Može on i gromove i oluje da preživi. A samo smrt niko ne preživi.

I tog 15.01.2015 stigao sam u ruke čovjeka, i grupe ljudi, koji daju svoje napore, i čine sve da me vrate, da mi omoguće priliku i sposobnost da se sam borim, da nakon izvjesnog vremena, opet svoj život, uzmem u svoje ruke. Danas, nakon godinu dana napora i borbe, da li će biti dovoljno da ja Haris Numanović, kao čovjek, kao osoba teško sastavljenih pluća, dosta oštećene jetre i bubrega, i još dosta tjelesnih povreda, koje su omogućile da budem na vratima smrti, pokuša da se zahvali velikom čovjeku kao što je prof.dr. med.sci Zijah Rifatbegović i njegovom stručnom timu, i svim uposlenicima UKC Tuzla, za svu ukazanu pomoć.

Iako sa mnogo fizičkih povreda moje srce, iskreno i prepuno zahvalnosti, nastavilo je da kuca i da se bori svakim danom sve više i više. Velika je sreća i radost biti u mogućnosti zahvaliti se svim dobrim ljudima koji su na bilo koji način pomogli i bili podrška u najtežim trenutcima. Riječi su tako male kada bi se uporedile sa mojim osjećajima zahvalnosti. Hvala svima, moje srce vam to nikada neće zaboraviti – navodi se u pismu mladića Harisa Numanovića iz Banovića.