U prilogu prenosimo Facebook status Hajre Osmančevića, koji se na ovoj društvenoj mreži prisjetio trenutaka kada je bio ranjen i kada je kako navodi upoznao čovjeka koji je kako navodi u našoj zemlji bio na Božijem putu…  

Davno je to bilo. 1993. juni.

Teško ranjavanje. Prevoz od mjesta ranjavanja konjskim kolima desetak kilometara seoskog puta. Ispod mene pet mrtvih i nas tri ranjena. Zadnje čega se sječam prije nego što sam izgubio svjest da su mi bila usta puna njihove krvi.

Probudim se nakon operacije, treći dan, u bolnici. Na meni razne cjevčice. Oko mene ranjenika puna soba a ON je bio prvi “komšija”.

Par dana tako i OGROMNA razlika između nas dođe do izražaja.

Dođe medicinska sestra. Muški rečeno AVION. Prekrasna. Dade mi inekciju (mada bi ja volio da je bilo obrnuto). Pođe njemu a on u vrisku haram, haram. Morao je doći medicinski brat da mu da.

Neko je pustio muziku preko tranzistora opet iste riječi, haram, haram…

Ovi što su mogli hodati pacijenti izađu da zapale a on opet: haram, haram…

Znao je naš jezik. I pođe on meni neku priču o nekom svetom ratu, kako je došao da se bori i pogine kao šehid za islam. Šutio sam par dana, I jedan dan sam pukao:

Dosta te je više. Nisam ti ja brat. Evo zašto:

– Meni onako lijepa medicinska sestra ne može biti haram, ja volim muziku i nije mi haram, hoću zapalit, ponekad i popit i nije mi haram.

Ja se borim za svoju zemlju zato što nisam mogao gledati strahote koje su se dešavale i ponosan sam na moje poginule drugove, Miroslava Topića, Knežević Rudolfa, Mahić Suada itd. Ali i žive: Bošković Gorana, Sredojević Jelenka, Bencun Duška, Renatu, Jasnu itd. Zašto nas niko ne proziva za zločine a imali smo mnogo susreta i sa zarobljenicima i civilima?

Nismo više progovorili.

Jedino žalim što su mati i otac morali sve to da prolaze a tek su bili stigli iz vlastitog pakla (42 dana šume). Tad je u bolnici bilo vanredno stanje. Ranjen je Patković Šerif (rikošet 2 km od linije). Ne smijem o njemu a imam svašta.

On je zlatni ljiljan – Ja sam zlatni qurac!