Petak, 18. Juna 2021.
Tuzlanski.ba logo

Fuad Fočo, svjedok masakra na Markalama: Raskomadana tijela bila su posvuda, šinama je tekla krv

Preuzmite sliku

Markale nisu niti će ikada biti samo sarajevska pijaca, Markale su sinonim za masakr, simbol stradanja civila tokom opsade Sarajeva, jedne od najdužih u historiji modernog ratovanja. Sarajevski fotograf Fuad Fočo svjedočio je prvom, od ukupno dva masakra na Markalama, 5. februara 1994. godine, kada je sa položaja Vojske Republike Srpske (VRS) ispaljena minobacačka granata kalibra 120 milimetara pala na prepunu pijacu, od koje je smrtno stradalo 68 građana, dok ih je 142 ranjeno.

U momentu kada je granata eksplodirala na Markalama, Fočo je od pijace bio udaljen stotinjak metara. Među prvim je fotografima koji je stigao na mjesto masakra. U razgovoru s novinarom AA prisjetio se tog kobnog 5. februara, koji će, bez sumnje, pamtiti do kraja života.

  • Fočo ističe kako je ta februarska subota bila kao i svaki drugi dan, možda malo neobično mirna. U momentu kada je čuo snažnu detonaciju, Fočo se nalazio u Ulici Kaptol, u neposrednoj blizini pijace Markale.

    Reagirajući, kako kaže, po profesionalnom instinktu, uzeo je aparat i potrčao prema pijaci, očekujući svakako da se desilo nešto strašno.

    – Prva slika bila je strašna –

    „Prva slika bila je strašna. Nisam pretpostavio da će biti tako strašno, možda ne bih došao, možda. Kada sam stigao, još uvijek je od detonacije u zraku bila prašina, jauci, krv, raskomadana tijela. Ja sam instinktivno uzeo aparat i počeo fotografisati. Dok sam to radio, sebi sam govorio: ‘Ne skidaj aparat s očiju’, jer mi se tad činilo da ću tako lakše podnijeti te prizore, pokidana tijela, mnogo mrtvih, ranjenih. To nije bio masakr, to je bila klaonica“, priča Fočo.

    Potom su stigla vozila u koja su počeli unositi mrtve i ranjene. Prisjećajući se svega, Fočo kaže kako je intimno u sebi osjećao da želi što prije napustiti mjesto masakra, ali ga je „nešto“ zadržavalo i govorilo mu da treba ostati.

    „Kasnije sam shvatio da sam zapravo želio pobjeći od ranjenih osoba, jer nisam bio u stanju da im pomognem, osjećao sam se bespomoćno. Ljudi mi pružaju ruke, traže pomoć, a ja ne znam kako da im pomognem, nisam u stanju da im pomognem. Zapravo, ja sam bježao od direktnog susreta s ranjenima“, priznaje Fočo.

    Pojašnjava kako je u tim momentima u svom aparatu vidio neku vrstu zaštite.

    „Kao da mi je aparat pomagao da ne budem direktni sudionik toga, nego kao da gledam kroz nešto, kao da sve to gledam na televiziji, ja sam samo zurio kroz aparat. To je bio taj neki psihološki momenat“, pojašnjava Fočo.

    Napominje kako je aparat morao spustiti kako bi promijenio film. To je uradio žmireći.

    – Neopisivi šok –

    Kasnije je, dodaje, mnogo razmišljao o tome da li je mogao nešto drugačije napraviti, spustiti aparat, nekome pomoći. Ipak, u tim momentima neopisivog šoka aparat je za njega bio spas, nešto što mu je pomoglo da se na određeni način sakrije.

    Fočo na vrlo slikovit način priča koliko su to za njega bili potresni i šokantni prizori. Ubrzo su na mjesto masakra počeli pristizati predstavnici stranih medija, novinari i fotografi.

  • „Jedan momak, koji je vjerovatno uočio da sam ja tu već proveo duže vrijeme, prišao mi je i pitao me imam li filmove. Ne znam zašto, ali ja sam izvadio iz džepa svoja dva filma i on mi ih je uzeo. Zajedno s njim je bila i jedna djevojka. Ona ili on, ne sjećam se, gurnuli su mi novac u ruke i otrčali. Prijatelj koji je bio pored mene vidio je šta se desilo, vjerovatno je shvatio da sam ja u tim momentima bio u šoku, potrčao je za njima, međutim oni su nestali. Tako je bilo, ne znam kako se to sve odigralo, nisam bio svjestan“, govori Fočo, pojašnjavajući kako je tada ostao i bez fotografija koje je zabilježio na Markalama.

    Još jedanput se okrenuo prema pijaci, a kaže da je taj prizor bio strašan.

    „Pogledao sam još jedanput, vidio sam da tramvajskim šinama teče krv. Ostalo mi je pola jednog filma, sageo sam se na šine i to je posljednja fotografija koju sam tu napravio. Bilo je mnogo krvi, dok hodate osjetite kako se pod nogama lijepi krv. Teško mi je pričati o tome“, kaže Fočo.

    – Danas Markale zaobilazi –

    Danima nakon masakra nije mogao govoriti, jesti, spavati, slike sa Markala konstantno su mu bile pred očima. I danas se, kaže, sjeća i u grlu može osjetiti taj okus sprženog mesa i kose.

    Do momenta masakra, Markale su za njega bile simbol jednog sretnog djetinjstva, uvijek se sjećao kako je zajedno s majkom dolazio na pijacu, dok danas, kaže, od Markala bježi.

    „Uvijek bježim od Markala, nastojim zaobići pijacu. S mamom sam tu dolazio, sad je to neko drugo mjesto, imam neko drugo viđenje, jednostavno, ne osjećam se tu dobro“, priča Fočo, te dodaje: „To su trajne posljedice, ne možete to izbrisati iz glave niti biti ravnodušni. Ko je imalo čovjek, bilo gdje da se to desi, u Keniji, Ruandi ili Sarajevu, to vas ne može ostaviti ravnodušnim.“

    Tokom opsade Sarajeva svjedočio je i drugim vrlo stravičnim događajima, među kojima se prisjeća i slučaja kada je granata pala na sarajevsko naselje Bistrik i ubila sedmoro djece koja su svirala gitaru pred ulazom.

    „Tu sam vidio raskomadana dječija tijela. Vidio sam otkinutu dječju rukicu, koja gori, iz koje se puši“, priča Fočo.

    Dodaje kako su mu ljudi umirali na rukama, ubijani, ali je sve to u ratnim okolnostima „normalno“, ako se tako može nazvati, u odnosu na one prizore kojima je svjedočio na Markalama. To je, kako kaže Fočo, nešto sasvim drugo.

    – Ko su ti ljudi, mogu li oni spavati? –

    „To je zaista bila klaonica. Gledate otkinute udove, ruke, noge, snimate grkljan sa pola vilice na tezgi na kojoj bi trebala biti jaja, paradajz ili paprike. Uvijek sam se pitao ko su ti ljudi koji su to radili, ko je taj čovjek koji je ispalio granatu na Tuzlansku kapiju. On zna šta je uradio, kako se on osjeća, može li on spavati. Snajeperista koji gađa majku i dijete u njenoj utrobi. On je vrlo dobro znao u koga puca. Gađali su ljude ne da ih ubiju, nego da rane kako bi im prišla dvojica-trojica i kako bi ih mogli ubiti više“, kaže Fočo, zaključujuči razgovor univerzalnom porukom: „Neka se Markale više nikada i nikome ne ponove.“

    Pijaca i zatvorena tržnica Markale u starom dijelu Sarajeva, granatirane su u dva navrata. Nakon februara 1994. godine, u masakru na samom kraju rata, 28. augusta 1995. godine, kod Gradske tržnice Markale poginula su 43, a rajena 84 civila.

  • Opsada Sarajeva počela je 5. aprila 1992. godine, okončana je 29. februara 1996. godine. Trajala je 1.425 dana. Za to vrijeme, oko 350 hiljada stanovnika bilo je izloženo svakodnevnoj vatri pripadnika nekadašnje JNA i paravojnih formacija, a kasnije pripadnika tadašnje Vojske Republike Srpske, iz skoro svih vrsta naoružanja, sa položaja smještenih na okolnim brdima. Nisu uspjeli sići i zauzeti grad samo zahvaljujući ogromnoj volji, želji i naporima branilaca, mahom građana koji su se odazvali pozivu za odbranu, te u početku skoro goloruki, u patikama i farmericama, s minimalno naoružanja, stali na branike grada.

    Tokom opsade poginuo je 11.541 građanin Sarajeva, među njima 1.601 dijete, a preko 50.000 civila je bilo lakše ili teže ranjeno. Procjenjuje se da je oko 500.000 projektila ispaljeno na grad za vrijeme opsade, dok je zabilježeno da je dana 22. jula 1993. godine na grad ispaljeno rekordnih 3.777 projektila. Na grad je dnevno u prosjeku ispaljivano 329 granata.

  • U utorak, 8. juna, Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove izreći će konačnu presudu Ratku Mladiću, koji je u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini 1990-ih bio na čelu tadašnje Vojske Republike Srpske. Prvostepeno je osuđen, uz ostalo, i za držanje u opsadi i snajpersko djelovanje po civilima u Sarajevu, kao i za genocid u Srebrenici i druge ratne zločine. U optužnici Haškog tužilaštva na osnovu koje je donesena prvostepena presuda 2017. nalaze se u masakri na sarajevskoj pijaci Markale.

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje

    Ključne riječi: , , ,